Britanska indie-rock garaža u zadnjih nekoliko godina i nije baš nešto pretjerano blistala, tako da ovaj drugi album škotskog trojca iz Aberdeena može djelotvorno poslužiti kao nastavak one žešće struje bandova koji svoje nasljeđe traže u ostavštinama američkih legendi poput Pixies i Sonic Youth ili engleskih rođaka po zvuku, Pavement.

Osnovani su još 2001. godine pod nazivom Exeter, ali vrlo brzo su promijenili ime u The Xcerts jer je bolje zvučalo i djelovalo je enigmatično. Tada su Murray Macleod (gitara, vokal) i Jordan Smith (bas, prateći vokal) imali svega 13 godina kada su se upoznali u osnovnoj školi i sa prvim bubnjarem Ross Mctaggartom počeli svirati nešto što je nalikovalo na lo-fi rock. 2006. dolazi im novi bubnjar Tom Heron i tada počinje njihova daleko kreativnija faza rada gdje se nisu gubili u ritmovima i nekim predvidljivim šablonima. Prvo su uspjeli objaviti dva singla "Breathtaking fight" (2006) i "My book laughs" (2007), a onda ih je na myspace stranici uočio Sam Duckworth, svima znani kao Get Cape.Wear Cape.Fly koji im je pomogao objaviti naredna dva singla "Just go home" i "Do you feel safe?" na svojoj etiketi Mannequin Republic. Tada su još bili pod velikim utjecajima Pixies i Radiohead, pa su između ostalog u svojem repertoaru imali obrade "Gigantic" i "All I need". Interesantno je da ih je vrlo brzo zapazio producent Dave Eringa (radio sa Manic Street Preachers) koji im je pomogao snimiti singl "Do you feel safe?", pa su The Xcerts tokom 2008. i 2009. nastupili na nekim značajnijim festivalima po Britaniji. Debi album "In The Cold Wind We Smile" objavili su u proljeće 2009. (producent je bio Eringa), no osim simpatičnog singla "Crisis in the slow lane" i nekoliko nastupa po nekim lokalnim festivalima, praktički ništa osobito nisu uspjeli dohvatiti jer su ih svi manje-više doživljavali kao balavi band tinejdžera bez ikakve originalnosti.

No, ovaj drugi album pokazuje daleko više od onoga što bi se moglo očekivati od trojice momaka koji jedva da su navršili 20 godina. "Scatterbrain" je veoma dobar album bez obzira što su ga neki britanski kritičari pokopali na konto mladosti članova banda očekivajući ne znam kakve grandioznosti s kojima bi se mogao vratiti onaj sjaj post-adolescentnog bunta kada su Johnny Rotten i Sid Vicous imali tek poneku godinu više od njih. Ovo nije punk, a niti direktna agresija, već vrlo razjebana kombinacija nekih oldschool indie-rock heroja u adaptaciji mladih Škota koji veoma dobro kontaju šta je sirovi r'n'r. Pjesme su im rastrgane, pune eksperimentalnih dionica, psihodelije, kompleksnih aranžmana, te one eksplozivnije pokazuju narav Nirvane i obostrano velikih utjecaja Pixies. Kompozicije im protežiraju agresivnije i bučnije dijelove sa laganijim i tišim tonovima što u principu odavno nije ništa novo, ali ovi mladi dečkići imaju sjajan smisao da povežu neobuzdanost hormona sa veoma lijepim pjesmama koje su oblikovali u kristalno polirani alternativni rock 21. stoljeća koji katkad zazvuči kao uzet od Bloc Party i Sonic Youth.

Vokal Macleoda je onako odokativno preslika Robert Smitha (The Cure), otprilike u tom žargonu i ako pokušate zamisliti starog gothic post-punkera kako pjeva, urliče i krešti neke daleko žešće pjesme koje pomalo vuku na metal i hard-rock, onda je to to. The Cure baš i nisu imali u karijeri neke žestoke pjesme, ali ovi malci su daleko nabrijanijih karakteristika pokazujući da im je vjerojatno dosta svih onih kopija britanskih bandova koji liče na Beatlese, Bowieje, Stonese, Kinkse, Claptone, Joy Division i Floyde. U neku čudnu ruku, ovi su žestoka preslika Bryan Ferryija i ranih Roxy Music koji su na opet čudnu foru našli svoje mjesto u zvuku Sonic Youth i Pixies, te se revalorizirali kod Bloc Party i nastavili kod The Xcerts. Čudnovata je ova relacija, ali je veoma učinkovita u vremenu kada je britanski rock doživio apsolutni pad kreacije i smatra ga se poligonom za dječje 'indie' igrice poput The XX.

Jedanaest iskrivljenih pjesama koje protežiraju uvrnute melodije pomalo nalik na bezličan pop, de-kompozicijsku rastrganost Sonic Youth i ljute gitarske eksperimentalizacije dovoljan su zalog da se ovaj album nađe u svakoj fonoteci istinskog ljubitelja alternativnog rocka. Macleodov zaštitni znak je osim prepoznatljivog vokala razjebana gitara koja čas zvuči catchy, a čas heavy/ noise, tako da niti u jednom momentu ne znate što od njega možete očekivati. Ima veoma dobro razrađenu tehniku kojom stvara atmosferičnost povezanu sa uglavnom soft akordima u kojima izgara od samozadovoljstva, kako sviračkog, tako i vokalnog. Dvije najzaraznije kompozicije su brza "Slackerpop" i naslovna "Scatterbrain", a heavyijem najopaljenije "Carnival time" i "Hurt with me". Sve one donose odlične sprege žestine, ritmičkog šusa i naglašenih linija basa i gitare, te im ne manjka ono što gotovo svim bandovima sa samo jednom gitarom manjka - neadekvatna popuna prostora. Doduše, u nekim kompozicijama The Xcerts su se poslužili nadosnimljenim dionicama koje im donose djelomičnu prostornost i blage psihodelične konotacije, ali i bez njih ovaj band pokazuje da se umije sjajno nositi samo sa tri osnovna instrumenta. Možda malčice basist Jordan Smith s vremena na vrijeme 'zaspi' usljed svih onih Macleodovih nenadanih izleta, ali kako god, ovaj trojac je uistinu pružio visoki kreativni domet nečega što se može s pravom uvrstiti u fah uzbudljive i inovantne rock glazbe.

Kao singl izabrana je "Young (Belane)" sa melodijskim pop referencama i žestokim refrenom koja može navući na pomisao da je riječ o još jednom pop-punk/ post hardcore bandu, ali u principu, njihova prezentirana glazba na albumu pokazuje sasvim drugačije relacije.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/12/2010