Negativne emocije nakon sloma i brodoloma jedne intimne veze znaju biti opako težak i mučan protivnik psihe razdirući do temelja unutarnju ljudsku stabilnost. Potištenost, povučenost, tjeskoba i tuga, pa kajanje koje se umije pretvoriti u očajanje, ljutnju, agresiju i želju za osvetom, sve to može uzrokovati opsesivno-kompulzivni poremećaj s velikim nabojem nesigurnosti, napetosti i najvećim neprijateljem - strahom. Sva ta intimna nelagoda gubitka emocija nerijetko pojačana nemirom i paranoičnom anksioznošću kada se doima da počinje život bez smisla uvijek je zanimljiva materija za prave poete koji su i sami na svojoj koži doživjeli ulogu poraženog. Ili je barem takvom prikazuju, svejedno je, no emocije su tada strahovito jake u kontra smjeru, još i jače od onih trenutaka kada su bile u fokusu najveće strasti.

Zvonka Obajdin i Svemir na drugom albumu šetaju po dimenzijama krajnosti emocija od ushićenja, romantike i zanosa sve do depresija, pesimizma i unutarnjih mrakova simbolički portretirajući elemente ljubavi, erotike i života, s jedne, te mržnje, prezira i, karikirano govoreći smrti, odnosno raspada i ništavila s druge strane poetski ih stavljajući u zadane kontekste. Njeni stihovi su kratki, jezgroviti i jasni, najčešće atmosferički uravnoteženi s cjelovitom fabulom koji puta u metafori ili kompletnoj sofisticiranosti, pa tako ono što se u prvi mah čini osnovnom poantom i ne mora striktno biti i ključnim faktorom pjesme. Kroz uglavnom melankolične i ambijentalno veoma bogato izgrađene stihove vrlo često povezane s prirodom (vjetar, voda, mjesec, sunce, livada, kiša, kornjača, ribe...) koja unosi ravnotežu u vrlo teške i mučne emocije, ona ne raspliće pitanje krivice ili odgovornosti poput šovinističkih muških rock kolega, već ukusno dizajnirane kolaže u kojima neprestano isprepliće motive vizualnog i onog osjetilnog, intimnog, proživljenog, unutarnjeg. Ona naprosto iz tih emotivno bolnih tema neprestano uspjeva isplivati kao svoj pobjednik premda se osjeća gorak okus poraza neuzvraćenih, otupjelih i hladnih emocija dajući osnovni pečat albuma iz kojeg naprosto izvire - treba biti jak i onda kada si slomljen i shrvan na koljenima, ne dozvoli da te ubije malodušnost bezizlazne situacije, stisni zube i hrabro kreni dalje ('kao da nikad nismo polomili zube', pjesma "Kornjača").

Vješto izbjegava patetiku, slatkoću i zavodljivost gorkih tema fokusirajući se na bit i sadržaj lukavo, a u prvi mah i neprimjetno, izgradivši kroz 10 tema odmjereno balansirani koncept u kome je ljubav dakako glavna teza rasprave. Uvodni i odjavni instrumentali, vrlo lijepi "Mont Blanc" u umjerenom tempu s raskošnim blues/indie-rock elementima i pianom, te kratki magloviti lo-fi "Outro" su u jednu ruku 'korice knjige' koje raširene pružaju cjelovitu sliku; u njima se sakriva i vokalna pjesma koju bend za sada ne namjerava otkriti. Po odjavniku "Outro" je vrlo teško dokučiti u kome smjeru se kreće ta osnovna tema, možebitno optimističkom. A moguće da je ovo i najava sljedećeg rada imaginarno i ovako zakukuljeno prikazanog kroz želju osvajanja vrhunca. Poetski rečeno prirodnog, onog zarobljenog u vječiti led i snijeg, te metaforičkog, onog senzibilnog, emotivnog, erotskog ili bendovskog rastapanja svih tih santi leda u medijskim prostorima. U svakom slučaju, već i ovo je idealno pogođen 'ovitak' s artističkim šarmom.



Dakako, ne treba suditi djelo samo po 'koricama' i fizičkom šarenom 'Hunderdwasserovskom' omotu kojeg je napravila Ivana Kranželić (btw, svaka pjesma ima po jednu upečatljivu ilustraciju) kad je sam sadržaj daleko reprezentativniji i kompleksniji. Rasplesani rock "Jedro" s usnom blues harmonikom Tomislav Žalca - Žakija iz Erotic Biljan & His Heretics pridodaje Zvonki i bendu šmek Pretendersa otkrivajući tematsku višesmislenost slobode ('topli ljetni vjetar od mene pravi jedro'). Akustični country "Hladne ruke" uranja u turobnost pojma 'sante leda', onih trenutaka kada nestaju emocije ('možda je stvarno lakše voljeti cijeli grad nego jednog čovjeka'), a naslovna "Tako jako" šarmira evergreenskim šlihom nalik na čuveni zvučni zid Phila Spectora uz dinamičan aranžman gdje se Zvonka vokalno pokazuje u odličnom sopranu s mnogo slobodnih improvizacija. Središnji dio albuma s 3-4 pjesme "Ono što sam dala", "Sve i kad bi htjela", prekrasnom "Jednog dana" (s vrsno defiliranom violinom Ivane Žabkar, suradnice Irene Žilić), pa i "Kornjača", vrlo su duboke baladične i elegične teme u kojima se neprestano isprepliće sjeta, melankolija, tuga, ljutnja, ponešto erotike, te latentna unutarnja mržnja i podsvjesna želja za osvetom s referencama mraka, svjetla, prirode i idiličnih pejzaža. Posljednja "Ljubit se na kiši" pečati svojim zvrkastim, još jednim rasplesanim, ovaj puta najkraćim komadom cijelu priču izranjajući iz individualnih tuga i mračnih opsesija u vedrinu, romantiku i optimizam, te naivnost i nevinost one prave istinske ljubavi kakvoj se u principu i treba težiti i kakvu valja tražiti. Naposljetku, tko se ne bi nakon svih emotivnih brodoloma volio ljubiti na kiši? Ma i u ledenoj vodi, na snijegu, u mećavi...

Raznolike glazbeno-stilske perforacije fleksibilno postavljenih odnosa električne solo gitare Aleksandre Saše Dokmanović, basa San Mikulca i ritmova Matka Boršića kroz nekolicinu žanrovskih fuzija bluesa, rocka, popa, countryija, nekih izvedenica iz pub-rocka, indie-rocka, soft-rocka, te ambijentalnih intervala i dramatičnih minimalističkih nadogradnji s ponekim progressive zahvatom, na originalan način dočaravaju svu Zvonkinu poetsku i vokalnu senzualnost. I ona i bend su se kroz proteklih nekoliko sezona izgradili u osebujan autorski kvartet iznimne kakvoće sa zrelim, produhovljenim, karakternim i bogato osmišljenim pjesmama u kojima se tek igrom slučajnosti može pronaći poneka podudarnost s Pretenders (zahvaljujući Zvonkinom vokalu), R.E.M. ili onom pesimistično-ironičnom i frustrirajućem stavu The Smiths kada su emocije u pitanju. Ali daleko je Svemir s ovime albumom od nekih klišeja i standardnih, uvjetno rečeno, kantautorskih fraza. Sve više su bend sa snažnom i moćnom kreativnom figurom na čelu, a sve manje projekt jedne osobe koja je oko sebe okupila pomoćnike. Ovdje funkcioniraju uigrano i dotjerano, kompletno bendovski upravo onako kakvi su i uživo postavivši posve drugačije kriterije od sjajnog, ali svirački šupljikavog debija "Svemir" iz 2012. godine.

Osim toga, valja dodati da je kompletan materijal snimljen u studiju ritam sekcije benda Radost! (Dino Kraljeta i Dimitrij Petrović), a mastering je napravio ni više-ni manje nego Carl Saff. Prema tome, ne treba previše mudrovati: ovo je sjajan album s odličnim zvukom, razrađenim konceptom i snažnim lirsko-glazbenim sadržajem koji se otkriva tek kada se zaroni duboko u njega. Pun pogodak koji odstranjuje tmurne oblake i olovnu emotivnu atmosferu!
Naslovi: 1.Mont Blanc, 2.Jedro, 3.Hladne ruke, 4.Tako jako, 5.Ono što sam dala, 6.Sve i kad bi htjela, 7.Jednog dana, 8.Kornjača, 9.Ljubit se na kiši, 10.Outro

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/09/2014