Okupljanje Rebel Stara je u prvoj pandemijskoj godini prošlo brzopotezno na ho'ruk, a povratnički album "Demoni" (2020., naravno) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30026 gotovo neprimjetno nakon onog neprežaljenog razlaza 1. listopada 2016. www.terapija.net/koncert.asp?ID=24983 s oproštajnim koncertom u Beogradu. Taj prvi povratak obilježio je samo vođa Milan Glavaški s nekoliko gostiju, te koliko god bili subjektivno razmaženi na njegove vrsne kreativne sposobnosti, dojam kojeg je ostavio jest da je mnogo toga ostao dužan poput nekih značanjih lica svjetske branže koja su se nakon hiatusa vraćala na vrlo sličan način potpisujući se imenom čuvenog benda. No, evo nešto tek nepunih godinu i kusur vremena, vraća se u najboljem izdanju s punim bendom, dakako u novoj postavi iznenađujuće sastavljenoj od Hrvata, takoreći supergrupom i gotovo je nevjerojatno da ponovno ima sijaset vrsnih glazbenika s kojima je snimajući u Svetoj Nedelji pored Zagreba uspio uhvatiti onu čar magije kakva je krasila prva četiri albuma. Intonacija melankolije koja samo naizgled odbacuje bilo kakve pesimističke aluzije uvlačeći u prividnu romantiku s pritajenim sofistikacijama na teška vremena koja su došla unatoč onom znanom stereotipu da će biti bolje provučena je kroz lirske obzore komparacije prošlosti i sadašnjosti. Redovito moćna poetska snaga metafora izbija iz svake od 10 pjesama na svima razumljiv način; valja se nadati da fanovi nisu zaboravili mračno doba 90-ih, pogubno vrijeme za regionalne ex-Yu odnose koji se protežu i dan danas, a Milanova poetika ide još i dalje, u one daleko sretnije 80-te kada je pojam alternative i rocka bila uzajamna sprega na uštrb sve veće komercijalizacije i šabanizma mada nigdje ne spominje direktne paralele između političke, ekonomske i egzistencijalne turobnosti dovitljivo se držeći intimnih preokupacija u kojima obavezno daje najmanje 200% od svojeg neospornog talenta.



Novina u zvuku su klavijature i starinski zvuk orgulja Zvonke Obajdin (Svemir) specifičan za 70-te koje obogaćuju mnogo sfera ponirući u revitalizaciju sretnih vremena, ali i vrsno odigrane gitare Daniel Rodika i Željka Markuša kakve su se nekoć čule na blues-rock albumima što su djelomice koketirali i s nezaobilaznom psihodelijom i progressive rockom počevši od uvodne "Okean" s ambijentalnim dekorom, staccatima i prvim solom aludirajući svijesno ili ne na Indekse komprimirajući u svega 3 minute kompleksan siže pop-rocka uz neuobičajenu ritmičku cha-cha-cha pratnju, zatim turobno kratak neo-country blues "Video sam" (2.47) eksplodirajući u alternativnom rock refrenu 'video sam zlo' insinuirajući na neuredno posložene gevihte na vagi bivše federacije i svega što je usljedilo njenim raspadom (a stihovi su dušu dali za neku black metal/ hardcore obradu) ili u prekrasnoj baladi "Beograd" gdje se i Zvonka pridružila na pratećim vokalima oblikujući, ha, savršenstvo angažirano romantično-frustrirane teme o kojoj se može ispisati čitav esej na račun samo 14 stihova.

Milan je tu prozborio jako mnogo s 'nedostaje sunce, ne treba niko da spašava dušu mog Beograda/... u ledu si rođen/... hodamo po tankoj žici', a takvu pjesmu gledajući iz rakursa Beograđana nitko ne voli, isto kao kada o Zagrebu, Splitu, Rijeci, Ljubljani, Sarajevu, Novom Sadu, Skoplju, Prištini, Podgorici i inim većim gradovima i destinacijama pjeva suptilan pjesnik nimalo podilazeći lokalpatriotskim klišejima (hvalospjevima), a kontradiktorno, kompletne 4 minute su u glazbenom duhu čisti komercijalni sentiš-stiskavac pokazujući onaj neprijeporno adekvatan šarm za stapanjem s undergroundom kakav je nekoć imao Haustor, još u doba kada se mnogo toga nije smijelo iskazati direktnom konfrontacijom. Ovo sigurno neće biti himna za početak sve dok se ne shvati u potpunosti Milanov neosporni umjetnički kredibilitet, jako blizak pokojnom Arsenu Dediću koji je za najplodnijeg doba stvarateljstva bio marginaliziran jer je kritički dovitljivim šansonama opisivao Zagreb što ljudi 60-ih, 70-ih i 80-ih baš i nisu razborito shvaćali smatrajući da je neki nezadovoljno prgavi i busavi gubitnik, da se ne kaže, bezveznjak.



"Sunce", te hitoidna "85" uvijene u lepršave The Smiths gabarite su već sasvim drugačije, bezbrižnije r'n'r priče koje imaju svoje adekvatno zaleđe u idealno usmjerenoj poetici što puca i na radio programe instantim zavodljivostima 'u ponoć svirajte nam samo hitove za kraj' i '(možete) da mi pucate u leđa kad vam slepo verujem/... želim da se napijem ko dete za prvi januar', a naslovna "Početak i kraj" je upravo ona pjesma kakva je manjkala još jednom velikom hrvatskom autoru, Juri Stubliću nakon velike novovalne popularnosti u kojoj se sredinom 80-ih potpuno izgubio i prešaltao na ziheraške hitove (promašaje 'na raskrsnici vetrova') sa srcem na cesti i suzom u oku od čistog heroina ne osjećajući ništa, a sjećajući se samo prvog poljupca.



Milan ne pjeva o nikakvim poljupcima i ne glumata romanse mada tako djeluje kad se prvi puta čuje ovaj rad s pola uha i nešto više duha, uostalom, mnogo ovakve slične žanrovske glazbe tako funkcionira u klasičnom r'n'r miljeu očekivajući i seksualne (perverzne) teme kojih nema. Ovdje je sve dostojanstveno šminkerski, a opet ima šlih alternativnog što se nazire među njegovim vrsno ugođenim stihovima, malčice preslabo zajedljivim, priznajem, uvijek sam od njega želio Morrisseyevsku opoziciju Dylanu, Cohenu i Cashu, ali ako ćemo za pravo, ovdje povlači spregu naših dobro znanih zvijezda, primjerice Bore Čorbe, Bregovića, Plavog Orkestra i Thompsona koji veličaju narod u kontekstualizaciji općeg interesa, a Milan ide u vlastiti rakurs bez banalizacije i dodvoravanja gradeći fokus na univerzalnom i sveobuhvatnom jedinstvu čitave ex-Yu nimalo ne negirajući ili veličajući svoju domovinu kao vodeći faktor Balkana, što je, htjeli ili ne, osnovica čitave regije. Čak je i prilično ponizan u tome, mada bi mu neki hrabriji eksperimenti dobro došli, ne zaboravite da su Idoli u ono 'zabranjeno' vrijeme kao novovalni post-punk romantičari pevali 'igrale se delije nasred zemlje Srbije', osjeća se da još nije rekao što ga muči i da nije bio potpuno konkrentan.



Tananiji dio su pjesme "Dugi koraci" i "Male stvari", prosječan pop-rock kakvog ima na milione uključujući i R.E.M. i Plavi Orkestar u senzibilnijim trenucima, što nikako ne znači da valja izbjegavati u revalorizaciji koječega 'pusti pesme da nas nađu', a pun revival pogodak je predzadnji dance-rock "Puste navike" u stilu Roxy Music, Bowiea, Simple Minds i new-romantics Duran Duran, ABC (s prva dva revolucionarna albuma) kakav nikad do sad nije bio prisutan kod Milana (hipsteri će reći Arcade Fire i The Foals). Sve je ovo kombinacija jako dobro odmjerenih stilskih kreacija koju okončava "Stranac", tipična blueserska art-rock manifestacija koja zaokružuje u tu poantu revivala oko najboljih zvijezda r'n'r-a svih vremena uključujući one najkomercijalnije faze Pink Floyd, Queen, Guns'n'Roses, pa i spomenute ex-Yu velikane.

"Početak i kraj" je kao takav u ovim vremenima pronašao idealan trenutak za intimistički komentar sa sofisticiranom konstruktivnom kritikom što neprestano lebdi u atmosferi. Nije da je usmjereno rađen po programatski angažiranom socio-političkom i društvenom načelu, iz njega naprosto izbija i mnogo toga pritajenog i neizrečenog lukavo načetim poetskim kreacijama s tenzijama da se ispoštuju glavne vrline velikih rock pjesama koje tjeraju uz osobna, subjektivna ili neka drugačija zadovoljstva i raspoloženja puno pažnje za isto takvu analizu, odnosno kompletan doživljaj prilično dugačkog vremena od 80-ih naovamo što dovoljno ide u prilog epohalnosti, te epske i zvučno ugođene monumentalnosti.

Naslovi: 1.Okean, 2.Sunce, 3.Video sam, 4.Beograd, 5.85, 6.Početak i kraj, 7.Dugi koraci, 8.Male stvari, 9.Puste navike, 10.Stranac

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 30/10/2021