Već jako dugo, pa cirka najmanje desetak godina sam skeptičan prema ovome teksaškom bendu iz Dentona o kome nisam namjerno prozborio ama baš ništa. Promatrao sam njihov (ne)očekivani uzlet s trećim albumom "Challenger" (2012., USA no.16) misleći da je to krajnji doseg pubertetskog metalcorea, te da će na tome ostati. Prevario sam se, naredni "Unconditional" (2014) je zauzeo nevjerojatan USA no.4, a premda je to bio enorman komercijalan uspjeh, ne mogu spregnuti očajanje da niti tada na mene nisu ostavili ama baš nikakav dojam. Naime, njihova glazba je samo provučeni simbol žanra sa svim uigranim shemama i fintama bez ikakvih inovacija gurajući prokušane formule Bring Me The Horizon, Asking Alexandria i Killswitch Engage na niskoj razini zamornog stila koji mnogo oduzima, a ništa ne daje. A to su i fanovi prepoznali: peti album "This Light I Hold" (2016) je dosegao USA no.42 što je još uvijek bio relativan uspjeh, ali šesti "Broken" (2018) je izostao s lista top-200. I sad dolazi ovaj popravni ispit s kojime se pokušavaju domoći starih slavnih pozicija silovano nudeći stare fazone o zlostavljanju u obitelji i konceptu nasilja na stereotipan način sjebanog djetinjstva i odrastanja u kome su se vidjeli njihovi fanovi kroz mentalno mučenje u nespecifičnim situacijama poput tjeskoba, žučnih sukoba s konzervativnim roditeljima, priglupom okolinom, prvih seksualnih konfuzija, depresivnih katarza i potištenih zbrka u glavi. Da se Kellen McGregor (gitara, programi, synth) i Matty Mullins (vokal, synth, programi), okosnice benda oslobode ovakve sintagme reciklaže jednih te istih tema, a očito jest kako ih namjerno potenciraju bez ikakve adekvatne dubine u sociološkom aspektu, vjerojatnost za visceralan dojam bi postojao. Jer u njihovim pjesmama i izvedbama nema uvjerljivosti, ovo je samo zabava poput štreberskog horrora, vrlo dosadnog i predvidljivog, a čak, vjerovali ili ne - 9 videospotova snimljenih s ovog albuma, za one koji imaju strpljenja ih pogledati, pokušavaju dočarati novu veliku stvar - sposobnost prenosa čitavog albuma na youtube jer se glazba više ne sluša nego gleda. A to mnogi popuše i prihvate kao neminovni simbolizam trećeg desetljeća 21. stoljeća. Ako nemaš pjesmu i spot na youtube, ne postojiš.



Samo jedan rezime za kraj... Premda bend pada u ništavilu reciklaže, čudo je da su uspjeli ovako dugo proturiti banalno inertnu mealcore beletristiku koja za neke nove videospotove doseže čak i po milijunčić pregleda.

Naslovi: 1.Blood & water, 2.Bleed me dry, 3.Somebody, 4.Death inside, 5.The american dream, 6.Your turn, 7.Make believe, 8.Misery, 9.Left for dead, 10.Only human (feat. AJ Channer), 11.The fight within

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 29/05/2022