home > mjuzik > Emperor of Sand

kontakt | search |

MASTODON: Emperor of Sand (Reprise Records, 2017)

Formula uspješnosti se nastavlja. Moglo bi se reći po The Beatles sistemu: imamo pjesmu s više vokala, snimimo je, na nju će ljudi otkačiti, ali nema veze što je u principu vrlo šuplja. Nakon prethodnog, najkomercijalnijeg "Once More 'Round The Sun" (2014, USA no.6, UK no.10) koji je skrenuo u daleko mekše vode s Bret Hindsovim/ Troy Sandersovim 'clean' vokalima s kojima su započeli na "The Hunter" (2011, USA no.10, UK no.19), ovdje su se tenzije još kristalnije pročistile odšetavši u dostatno jaku rokačinu koja sad sve više nalikuje na neke dobro znane vedete što su se vrzmale na razmeđi rocka i metala. Prije svega riječ je o Soundgarden zvuku, te o kanadskim Rush, a u dvije izrazito hitoidne stvari "Show yourself" i "Precious stones" nalikuju na pljunuti Foo Fighters. Prva je objavljena kao singl uz uvodnu "Sultan's curse", a na ovu drugospomenutu vjerojatno neće trebati mnogo čekati da se pojavi u takvom izdanju.



Psihodeliju je zamijenila sve veća dominacija progressive rocka, zgodnih solaža, umjerenih i laganijih tempova podebljanih rasplesanim tamburinom ("Steambreather", "Roots remain"), neke još donekle održavaju nivo prljavijeg growla i starog stila sukladno s cijelom The Beatles i sljedbeničkom ergelom da svi u bendu moraju pjevati (mada baš i ne umiju dobro). Pjesme "Word to the wise" i "Ancient kingdom" bi na ranijim albumima bile gotovo neprimjetne, a ima i jedan komad gdje se duboko uvlače ispod kože ljubiteljima Deep Purple i hard-rocka s dionicom klavijatura i vokoderskim efektom ("Clandestiny"). "Andromeda" pak pokazuje tenziju za novije vibracije alter/nu-metala budući da su na vokalu ugostili Kevin Sharpa, frontmena Brutal Truth, no za razliku od njegovog death/ grindcore izričaja kojeg nikad nisu nešto osobito šmekali, napravili su određeni presedan koji čak niti ne zvuči loše kao komercijalni eksperiment. Može proći kao opozicija Korn, Parkway Drive i Linkin Park u pokušaju imitiranja neke glumljene 'ozbiljnosti', odnosno nametanja svojih postulata u samoj 'tvrđoj' svirci. Da pospješe cjelokupni učinak pozvali su i Scott Kellyja, starog gosta iz Neurosis da im otpjeva grčevite dionice u žestokoj "Scorpion breath", ali budući da se zna na koji način je taj bend otišao u mirno starenje (Kelly se na zadnjem albumu Neurosis "Fires Within Fires" isprobao kao i Mastodonci u 'clean' vokalu), ova vriska mu dođe samo kao prisjećanje na daleko mračniju i žešću mladost. I za kraj, već po običaju Mastodon imaju u rukavu i akustični početak sa završnom "Jaguar god" koja se naoko doima baladom poput "Soldier of fortune" Deep Purple s Coverdaleom, ali u prve dvije minute. Kasniji rasplet se pretvara u vrlo lijepi splet melodije "Passing strangers" Ultravox i dinamički diže tenzije na razinu osmišljenog progressive metala sa sve žešćim udarima gdje se oko četvrte i pol minute konačno pojavljuje i taj urnebesan tempo Brann Dailorovih bubnjeva što su tokom čitavog albuma bili tek samo prateća infrastruktura. Naravno i gitare Hindsa i Bill Kellihera se šaltaju u 'catchy' formate, ali na kraju sve okončava u vrlo sentimentalnom dizajnu onih nezaboravnih progressive/ hard-rock/ metal kompozicija kakvih ima na tisuće.

Nije na odmet spomenuti da je za ovakav, do sada najmekši zvuk glavni krivac producent Brendan O'Brien, lik koji je baš specifičan za uspjehe Pearl Jam ("Vs.", "Vitalogy", "No Code", "Yield"), The Black Crowes ("Shake Your Moneymaker"), Stone Temple Pilots, The Offspring, RATM, AC/DC, Aerosmith, Audioslave, Korn (ok, radio je i Springsteena, Dylana, Neil Younga, The Killers, jedan zvrkasti EP/ CD ROM Soundgarden "Songs from the Superunknown"...), no ne može se osporiti da je Mastodon uveo u jedan vrlo zahtjevan krug tehničke perfekcije od koje će bend imati daleko više problema prilikom žive izvedbe nego li od rada u studiju. Događati će se sljedeće: auditorij će sasvim sigurno očekivati na koncertima perfekciju kod svirke i vokala, a dobiti će daleko manje jer ovo nije onaj jednostavni Led Zeppelin/ Black Sabbath zvuk s nekoliko glavnih i nezaboravnih riffova, a još manje Pearl Jam, The Black Crowes ili Soundgarden. Zna se kako je do sada zvučao Mastodon, a ova dva-tri zadnja albuma im unatoč sjajnom odjeku auditorija nisu nimalo osobita u pogledu artističke slobode.

Druga je stvar komplementarna i redovito dobrodošla glede koncepta koji ovaj puta protežira smrt i neke od individualnih memorija iz privatnih dnevnika članova benda kojima su od raka i još nekih bolesti (a i starosti) poumirali najdraži. Lirika je uvijena u dovitljive metafore, humoreske i zafrkancije, nije smrtno ozbiljna i ne preferira lamentirajuće karmine mada se po vokalnim izvedbama može steći dojam mračne i depresivne atmosfere. Upravo ovakvim opuštenijim akcentom na ozbiljnu tematiku pecaju vjerni auditorij bacajući još udica, mreža i zamki po lovištima. Dovoljno je samo pogledati prateći video za "Show yourself" u kome smrt dovode do ludila. Iliti, sve je lako kad si zdrav...

Naslovi: 1.Sultan's curse, 2.Show yourself, 3.Precious stones, 4.Steambreather, 5.Roots remain, 6.Word to the wise, 7.Ancient kingdom, 8.Clandestiny, 9.Andromenda, 10.Scorpion breath, 11.Jaguar god

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 29/03/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Modern Kosmology

Jane Weaver: Modern Kosmology (2017)

| 29/05/2017 | pedja |

>> opširnije


cover: Douze

THE KOMPRESSOR EXPERIMENT: Douze (2017)

| 29/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Basti, reizdanje

ROSENKRANZ + DR. FUZZ: Basti, reizdanje (2017)

| 28/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Eos, 3CD's

PATTI CUDD: Eos, 3CD's (2017)

| 27/05/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Alejandra, EP

LOU PROFA: Alejandra, EP (2017)

| 26/05/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Emperor of Sand

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*