Svaki novi žanr što dolazi iz USA, odavno je znano, kod nas dolazi s dobrih desetak godina zakašnjenja. Izuzev onih MTV groznica s grungeom početkom 90-ih i pop-punkom sredinom iste decenije. Sve drugo je dolazilo s debelim zakašnjenjem. Evo tipičnih primjera: dok su Johnny Cash i Bob Dylan već završili svoj najvažniji kreativni opus, tek su se početkom 70-ih na području bivše ex-Yu počeli pojavljivati prvi stidljivi i samozatajni kantautori s akustičnom gitarom, o garažnom rocku kasnih 60-ih, pretečom punka nije se znalo sve do punka, new wavea, post-punka i pjesme "Iggy Pop" Azre, zatim, Suicide iz sredine 70-ih je kod nas isplivao kao elektronski bitan bend tek pojavom marginaliziranih subkultura post-industrial i electro scene kasnih 90-ih (uistinu je malo tko osim rock kritičara Džuboksa znao za taj dvojac), sofisticirani soft-rock/jazz/blues kojeg su tokom 70-ih iskovali Steely Dan u naše je gostoprimstvo stigao tek preko planetarnog uspjeha Stinga, Sade i Simply Red nanizavši cijelo brdo hrvatskih i svejugoslovenskih zabavnjaka što rade šlageraški mainstream, a o crnoj kulturi jazza koja je došla već kad je proš'o voz ili o hip-hopu The Last Poets, Afrika Baambaate i Public Enemy dovoljno govori podatak da su prve hip-hop pjesme na ovom području napravili Disciplina Kičme ("Ja imam šarene oči") i Haustor ("Take money and run") još sredinom 80-ih, no kao prihvaćeni žanr ustoličio se tek sredinom 90-ih onim kvartovskim prepucavanjima Bolesne Braće i Tram 11, a Renmena se vjerojatno više nitko niti ne sjeća.

Pogled u tu prošlost odjeka na američku modu koja je dolazila sa zakašnjenjem jesu i mnogi teški rock trendovi poput metalcorea i komercijalno prihvaćenog nu-metala, no činjenica jest da su naši bendovi dugo vremena ostali nijemi za njih budući da smo zemlja takvih ljudi s ograničenim percepcijama. Shvaćamo da je nešto OK tek kad se sve nadebelo ohladi i postane predvidljiva klasika, ali zato imamo strahovitu moć senzoriranja najjednostavnijih i dakako, najkomercijalnijih ponuda. Pa dobro i sam američki blues i rock and roll su relativno stigli kasnije ako ćemo pravo, ali ipak su se svirali, no u tako blesavoj varijanti da je degutantno govoriti o tome (a ha-ha-ha, tko se sjeća onih furki na meksičke Mame Huanite i kaubojade impresionirane John Wayneom, to je živi smijeh), dok su gotovo svi ostali rock i pop žanrovi pristigli iz Britanije tokom 60-ih, 70-ih i 80-ih vrlo brzo ukapirani kao pogodan teren.

Nu-metalcore je sastavljen od cijelog niza elemenata. Kao i svaki novi žanr s predzankom 'nu' označava nešto novo, konkretnije 'post'. Ali u doslovnom smislu riječi. Kao što je nu-metal bio opskurniji dio metala bez mnogo teških dionica, tako je i nu-metalcore odmak od stereotipnih klišeja čistog metalcorea, isto kao što su primjerice Fugazi bili vraški inteligentan otklon od hardcorea. Zadržavajući energiju na stabilan način, nu-metalcore je spoj heavy gitare i tehniciranja uz plesni pop ritam što nalikuje na uvjetno rečeno razmeđu hard-rocka, čak i disco tempa, može se slobodno i repati i skakutati i đipkati uz to, evo vokal frontmena Elijah Witta nije nimalo osoran, zna on ponekad i zagrowlati, ali je u potpuno razumljivim frekvencijama što relevantno potvrđuje činjenicu da je nu-metalcore na određeni način revival nu-metala. Općenito se smatra da je za pojavu ovakve vrste najzaslužniji američki bend Demon Hunters koji je 2002. na istoimenom debi albumu iskombinirao nu-metal s hardcore punkom, a nastavili su ga hoblati po tom pitanju Suicide Silence, Emmure, Of Mice & Men, Bring Me The Horizon i Issues, svatko mu dodavajući ponešto od primjerice deathcorea, elektronike, pa čak i R&B ili post-hardcorea. Uglavnom, žanr kakvog ovdje tipično prikazuju Cane Hill je spoj upravo svih navedenica u lakšem i plesnijem izdanju. Oformljeni su 2011. u New Orleansu davši si ime po čuvenoj srušenoj psihijatriji u južnom Londonu, a nakon prvog neprimjetnog singla "Sunday school" 2014. realiziraju drugi "Time bomb" pozvavši Tyler Scout Acorda iz Issues kao gosta čime su skrenuli pažnju na svoj rad. U jesen 2015. dobili su poziv iz Rise Records koji su im ponudili višegodišnji ugovor, te je odmah uslijedila turneja s Bullet For My Valentine i Asking Alexandria, te druga s Light The Torch i From Ashes To New što je bio dovoljno jak odskočni poligon da im debi album "Smile" objavljen sredinom 2016. zauzme no.1 USA heatseekers i značajne pozicije na independent, hard rock i rock listama albuma (sve u sklopu top-15).



Nakon tog početnog, za ovako friški bend, ogromnog uspjeha, desile su se dvije izmjene: došao je novi bubnjar Devin Clark, a gitarist Bemo Barnett ih je napustio zbog sukoba s bratom Jamesom, glavnim gitaristom koji je odlučio da mu nije potreban drugi gnjavator na žicama, već za potrebe turneja upošljava Mattie Hooda. Premda je debi album fantastično primljen, osjećalo se da nema toliki potencijal. Bilo je mnogo škripe, popa i ne toliko osobitih pjesama mada se primijetilo da bend može puno više. Tokom 2017. su s producentom Drew Funkom (zaslužan za uspjehe Crown The Empire, Bullet For My Valentine, Pop Evil, Chris Lanea…) snimali ovaj drugi album vrativši poljuljano samopouzdanje, a i dobrodošlu svježinu i originalnost novom valu metalcorea koji se već godinama vuče kao otrcana forma bez nekih novih ideja. Ovaj album prikazuje evoluciju na zreliji, pristupačniji, defniraniji, a i komercijalniji način. Ono što je manjkalo suvremenom žanru bile su solo dionice; obično su bile dosadne, suhoparne, kratke i predvidljive, međutim Jamesovi solo izleti su u kalibru Kirk Hammetta i Dimebaga iz Pantere ispunjeni wah-wah okukama. Nadalje, metalcore, nu-metal i ostali, relativno noviji stilovi nisu do sada prakticirali 4/4 takt, dakako rijetko, no pojavom sveprisutne komercijalizacije metala od Parkway Drive do Gojire i In Flames, okrenula se sasvim nova stranica ka jednostavnijim ritmičkim obligacijama, pa tako Clark zadržava sekvencu konstantnog, može se reći i dance poligona uz funkirani sadržaj basiste Ryan Henriqueza naglašavajući kroz ovih 10 komada zarazni štih.



Dakako, valja napomenuti da je sve ovo producirano i upereno u mlađi auditorij koji ne daje mnogo šanse blastbeatovima i hardcore tempovima, no ne može se reći da nema svoju izvrsnost kroz barem 4 vitalna singla "Too far gone", "Lord of flies", "10¢ (10 cents)" i "It follows" pokazujući da pjesme imaju definitivan cilj zarobiti mračne osjećaje koji su najbolje prikazani na "Erased" pričom o Elijahovom djedu koji pati od demencije. Ipak, nije sve tako mračno: "Scumbag" je kratka stvarčina od 2 minute žestokog bijesa ka nacistima, a "Hateful" vrhunac eksplozivnosti u kojoj Elijah kao i tokom čitavog albuma pokazuje svoju zvjezdanu stranu od pjesme do pjesme stvarajući adekvatno i pravo raspoloženje, čak i u melodičnoj "Singing in the swamp".

Kroz ovakav serijal vješto produciranih pjesama s bombastičnim metodama u kojima ne manjka niti potencijal radiofoničnosti što se često zaboravlja kod teških žanrova, ovo je pravi korak za budućnost ovakve vrste, priznati ćemo, poprilično ismijanog i omalovaženog stila. No Cane Hill mu ovim albumom definiraju strategiju na daleko inteligentniji i inovantniji način kao momci odrasli na nu-metalu s težnjom da ga revitaliziraju i dadu mu nove oblike. A sudeći spram debija "Smile", treći sljedbenik bi morao biti pun kreativan pogodak.

Naslovi: 1.Too far gone, 2.Lord of flies, 3.Singing in the swamp, 4.Erased, 5.Why?, 6.It follows, 7.Scumbag, 8.Hateful, 9.10¢ (10 cents), 10.The end.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/10/2018