Hm... sve to štima, ali gdje se izgubila energija? Nakon onog sjajnog "Misfortunes" albuma, punk-hardcore ekipa s Long Islanda je podosta toga promijenila.

Kada iz postave ode gitarist i ritam sekcija s bubnjarem koji je bio jedan od osnivača, onda se stvari drastično mijenjaju. This Is Hell su od kvinteta postali kvartet, a jedini stari članovi su ostali gitarist Rick Jimenez i pjevač Travis Reilly. Otišli su gitarist Chris Reynolds (nastavio u bandu Kill The Frontman), bubnjar Dan Bourke (sada član Stray From The Path) i basist John Moore, a Jimenez je odlučio da više ne želi drugu gitaru, pa je samo pozvao novog basistu Andrew Jonesa i bubnjara Ben Meada za potrebe snimanja albuma. Navodno za live nastupe i dalje kombinira drugu ritam sekciju. Njihov kratotrajni live bubnjar Dennis Wilson sada udara kao session bubnjar u bandovima Dead Swans i The Blackout Argument. Također su promijenili i etiketu; ostavili su svojeg dugogodišnjeg promotera koji ih je pogurao u samu prvu ligu američkog punk/hc-a, Josh Grabella i njegov Trustkill Records, te su potpisali ugovor sa Rise Records. Okey, sve se to još može shvatiti, ali je ipak ostavilo debelog traga na rezultatu ovog trećeg albuma. Premda su Jimenez i Reilly napisali odlične tekstove pune bunta, agresije, nezadovoljstva, socio-političkih i društvenih komentara iz inteligentne prizme pod bremenom teškog tereta svjetskih grijehova, dojam koji ostavlja glazbeni dio je jednostavno splasnuo na području energije. Nakon "Misfortunes" albuma se očekivala salva novog elana koji razara, ali očigledno da je s novom ekipom Jimenez morao ići u brojne kompromise koji su dijelom regulirani i od strane novog izdavača.

To su sada čiste linije, ispolirana produkcija, pjevni refreni, obavezne solaže, upečatljivi riffovi, mnogo laganih dijelova s kompleksnim aranžmanima i povremenim prokušanim eksperimentima koji nisu standardni punk-hc obrasci, te se zbog svega toga izgubilo na energiji i na onoj nepatvorenoj sirovosti. Uglavnom, pjesme pate od aranžmanske prenatrpanosti gdje su u vrlo kratke okvire od dvije-tri minute nabacali osim punk/hc-a i elemente thrasha, metal solaža, trome tempove, elegične gitarske minijature, pa čak i pokušaje orkestralnih zahvata što u konačnici zvuči kao jedna velika pretenciozna miš-maš zbrka brzine i laganica. Dovoljno je samo poslušati uvodnu "No one leaves unscathed", mid-tempove sa metalskim solažama "Bloodlines", "Forever discontent", thrashom obojene "The night the line was crossed", "The death of world class", "Shadows", "Worship syndrome" ili lagani instrumental "Eagle of justice" sa orkestralnim aranžmanom a'la Metallica. Jasna je stvar da pošto-poto i hardcore ima svojih uzlaznih kreativnih putanja, ali ovo je za jedan bazičan stil koji nikada nije pokazivao nekakve velike želje za otklonom u rapidan progres ipak isuviše kompleksna crossover forma koja se više može dopasti metal publici nego li punkerima. Na albumu nema niti jedne razaraljke kao što ih je bilo jedno desetak na prethodnom radu gdje se Dan Bourke rastrgao u frenetičnim ritmovima, te manjka punoća naboja druge gitare i ona iskonski jednostavna punk-hc pržiona. Ovo je posve mlitavo djelo mada ga neki vodeći svjetski glazbeni magazini hvale kao momentalno najbolji punk-hc album. Tja, neke istine ima, ali ona traje svega par dana dok ne stigne neki novi album. Ovo je ozbiljno pomanjkanje energije gdje je jedina konstanta ostao odličan eksplozivni punk vokal Reillyija. Sve ostalo je pad dolje. "Misfortunes" će do daljnjeg ostati fokus This Is Hell opusa.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/09/2010