Kad su se već pomalo počele obrušavati sumnje na pouzdanost ovih hardcore-punkera s Long Islanda nakon ne pretjerano ubjedljivog "Weight Of The World" (2010), u punoj spremi su izbacili neočekivano snažan povratak s albumom "Black Mass" (2011). Stalne promijene članstva pri čemu su ponovno zamijenili bubnjara i basista (sada su to Pieter Vandenberg i Mike Sciulara), te dodali i novog gitarista (Christian Beale), kreativnom dvojcu Travis Reillyu (vokal) i Ricku Jimenezu (gitara) je skoro svake sezone s novom postavom unazad posljednjih 5 godina, praktički od ponajboljeg albuma "Misfortunes" (2008), preostalo samo da se što bolje adaptiraju na sposobnost novopridošlica. Osim što im se elan dizao i spuštao kako je tko dolazio i odlazio u bend, njih dvojica su pokušavali uhvatiti fokus energije i snage jahaćih konja da se pravovremeno uključe u trku. Ali osim relativno pravilno odmjerenog trenutka za snimanje spomenutog "Black Mass" albuma i ponekih dobro odrađenih koncerata (a navodno su im varirali od savršenih do katastrofalnih), još i danas se nadebelo osjeća da se rezervna ergela nije ufurala u ono što bi This Is Hell trebali biti i u ono što su nekad bili.
Stoga su umjesto albuma objavili samo EP, peti po redu na kome su otisnuli 11 i pol minuta materijala od čega je jedna sasvim solidna obrada klasika Metallice "Whiplash" (s "Kill 'Em All") i uvodni kratki beskrvni instrumental "Flag of the serpent", te tek samo dvije konkretne kompozicije "The enforcer" i "Walking abominations". Ali od ta dva komada koji zajedno iznose 6 minuta se nije dobilo ono što bi se očekivalo. Nova ekipa je očito došla iz metala, pa This Is Hell zvuče kao rani Bay Area Thrash, dok punk-hardcorea koji im je oduvijek bio zaštitni znak nigdje na vidiku. Nije da je to loše urađeno ili smandrljano, ali posve odudara od progresa kojeg je posve druga postava pokazala prije 2 godine.

Kompleksniji aranžmani, solidna kondicija ritam sekcije, mnoštvo gitarskih intervencija bez specifičnih punk riffova, tehniciranje, kombinacije prelaska taktova i tempova iz brzih u umjerene pa čak i vrlo trome, te zborska himnična pjevanja navode da se This Is Hell sve više okreću ka metalu. Pa možda, ako se s ovom postavom održe dogledno vrijeme, ne bi bilo nimalo čudno da naredni rad osvane u metalcore izdanju. Momentalno su najbliži tome, a i sve upućuje da se kreću u tom pravcu.

"The enforcer" (pijun) s omota maše bijelom zastavom i satarom. Nije valjda došlo vrijeme za zadnju bitku?

Naslovi: 1.Flag of the serpent, 2.The enforcer, 3.Walking abominations, 4.Whiplash

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 06/10/2013