home > mjuzik > The Resistance: Rise of The Runaways

kontakt | search |

CROWN THE EMPIRE: The Resistance: Rise of The Runaways (Rise Records, 2014)

Gotovo vrlo slična biografska storija spaja ovaj američki metalcore šesterac iz Dallasa s australskim metalcoreašima Capture The Crown. Koje li sličnosti i u samim imenima, ne? Možete se posve zbuniti tko je tko. Ovi dečeci su krenuli 2010. dok su pohađali srednju školu Colley Heritage napaljeni bendovima poput August Burns Red, Chiodos, A Day To Remember, Bring Me The Horizon, We Came As Romans, Pierce The Veil, Attack Attack! i Asking Aleksandria, mahom novijim i friškim metalcore/post hardcore zvijezdama i zvijezdicama (a i naravno s Korn, Mushroomhead i Slipknot), te počeli svirati u šarenoj postavi od koje su danas ostali samo Andrew Velasquez (vokal) i Hayden Tree (prvo gitarist, a danas basist). Za vrijeme snimanja prvog EP-ija "Limitless" (2011) objavljenog samo kao iTunes izdanje formirala se postava s Brandon Hooverom (ritam gitara), Bennett Vogelmanom (glavna gitara) i Brent Taddieom (bubnjevi), a s EP-ija su snimili i dva spota "Voices" i "Wake me up". Pravu senzaciju izazvali su božićnom obradom "Let it snow" točno na Badnjak 2011., da bi u proljeće 2012. s hordom tada još malenog broja fanova snimili pjesmu i video "Viva La Rise!" obradivši megahit Maroon 5 "Moves like a Jagger" koji im je omogućio lakši pristup ka potpisivanju ugovora s Rise Records.
[ Crown the empire ]

Crown the empire

Nakon dvije odrađene turneje kao predgrupa A Skylit Drive i Pierce The Veil na njihovoj promociji slavnog "Coolide With The Sky" (2012, USA no.12) uzeli su još jednog frontmena - Davida Escamilla dobivši trendly vokaliziranja s growlovima i clean glasovima. A tu je još jedna vrlo zanimljiva podudarnost: Pierce The Veil, ako se sjećate, uspjeli su zahvaljujući obradama "(Don't fear) the reaper" Blue Oyster Cult i "Just the way you are" Bruno Marsa. Debi album "The Fallout" objavljen koncem 2012. tek je stidljivo pomazio USA independent listu našavši se svega jedan tjedan na no.8, a još jedna interesantna stvar vezana uz bend je da gotovo nikad ne rade paralelno isti izbor singlova i spotova s albuma. Tako je singlom za radio emitiranje izabrana "Make chemistry", a za spotove su odabrane "Oh, catastrophe", "The fallout" i "Memories of a broken heart" koje se nalaze kao prve tri pjesme na samom uvodniku albuma. Proljetna turneja tokom 2013. odrađena je s novim velikim i još uvijek nedokazanim nadama Like Moths To Flames, The Color Morale, Palisades i My Ticket Home, a svirali su i sa spomenutim Asking Alexandria i Capture The Crown. Odnosno, sva ova scena jest, kako je dobro rekao jedan kritičar - za one koji nisu stariji od 20 godina.

To dakako ne mora značiti da ovi Ameri rade sličnu plitku poeziju poput Capture The Crown, ali su u glazbenom pogledu veoma slični u ponekim pjesmama, pa i u konceptu. Samo ipak postoje razlike: ovaj šesterac je uz pomoć producenata Joey Sturgisa i Dan Korneffa uspio napraviti teatralni album šlepajući se na iskustvu Pink Floyd i Queen. A teško je za povjerovati da je to bila želja ovih post adolescenata što vjerojatno nikad nisu niti slušali neka brilijantna ostvarenja ranih Floyda. A niti ih nisu previše ni zanimala. No, zato su producenti i cijeli prateći pogon pravi maheri u tome...

Album ima epsku, vrlo nadobudnu priču u kojoj se isprepliće bunt s okolinom i tradicionalnom etikom (škola, roditelji, odrastanje), stereotipni pokušaj pubertetlija da budu 'odrasliji' i zreliji nego što to jesu, njihova tajna šurovanja s đavolom, prezir prema industriji, pametovanje o genetičkom inženjeringu i postavljanju vlastitih principa u pogledu 'novog svjetskog poretka' što sve skupa itekako miriši na koncept Floydovog ultra-mega projekta "The Wall". Album je pravilno rascjepkan s tri poglavlja komadima "A call to arms (act I)", "The wolves of Paris (Act II)" i "Satellites (Act III)" u kojima je obilata pomoć došla od producenata koji su uposlili gudače, klavirista, te još dva vokalista (Brendan Barone je istovremeno i kreativni direktor, te producent orkestracija, a Nathan Cannon je gostujući vokalist i meštar miksa). Između tih teatralnih komada prvo su nanizana 3 hita: dostatno žestok singl "Initiation" s miomirisom industrial-metala i elektronike, ubjedljivi pop "Millennia" s orkestracijama i slatkošću poput stare megauspješnice iz 1999. "Narcotic" (Liquido, sjećate se?) i izabranica za video "Machines" u kojoj je iskombiniran teatralni fragment Queen uvodnika sa žestokim metalcoreom i simfonijski razbarušenim prog-rock/metal strategijama u samo 4 i pol minute popraćenih i elektronskim tretmanima. Pomalo nevjerojatno djeluje da je spot u samo 12 sati doživio na youtube 53.000 klikova...



Drugi dio albuma su tri pjesme koje zadovoljavaju kriterije onih fanova koji otkidaju recimo na Slipknot, Linkin Park i rane Korn. Ljutita i bijesna "MNSTR" s vokalima nalik upravo na Corey Taylora (Slipknot) i funkirane basove Korn, zatim daleko mekša "Second thoughts" u patetičnom Linkin Park izdanju s mnogo razrađene instrumentalizacije u kojoj su producenti napravili lavovski dio posla s harmonijama i pianom, te posve neočekivana "Maniacal me" s početkom poput Motorhead/ Metallica/ punk-hardcore/ thrashom rasplinjava se ponovno u nu-metal Linkin Park opservacijama s mnogo background orkestracija, Queen vokaliziranja i teatralnosti su daleko najupečatljivi momenti albuma. Posljednji, treći čin u kojeg uvodi kratka grleno-zborska, možda buduća stadionska himna "Satellites (Act III)" (samo 2 minute) koja opet ima nekih svojih world-music/folk epiteta otkriva cijelu narav albuma naslovnom "Rise of the runaways" u zaraznom maniru žestokog alternativnog rocka izmiješanog s post-hardcoreom Fugazi i vrlo finom gitarskom solažom, a drugi singl "Bloodline", evidentan nastavak ove žestice u modernom metalcore maniru s također zavodljivim refrenom je vrlo inteligentno stavljen pred sam konac albuma da odagna neku možebitnu monotoniju. Nekako najzrelijom pjesmom doima se "The Phoenix reborn", što zbog kompleksnog aranžmana, a što zbog otkrivanja cijelog sadržaja gdje se navodi zbog čega je ustvari i nastao ovaj revolt i cijela borba, pa i kompletan rat protiv okoline. Ne kraju pjesme se čuju pucnjevi, plotuni, krikovi iz daljine, zadihano trčanje u bijegu, ritam vojnog doboša, streljački vod, potez okidača, okidanje pušaka i jasna insinuacija da je netko ubijen i pada pokošen na tlo. Veoma 'floydovski'. Teatralno i vrlo uzbudljivo...

Ipak, posljednja "Johnny's rebellion" je savršena kopija Queen u kojoj vodeći vokalist očito imitira Mercuryija u početnoj piano melodiji koja se pretvara u sarkastični koloplet cirkuskog teatra i neidentificirane duše nekog harlekina ponovno nalik na Floyde, nastavlja se s kombinacijama metalcorea i progressive-rocka donoseći specifičan dojam benda koji očito voli strašno mnogo glumatati i teatralno stvarati epsku kulminaciju albuma poput upravo ova dva spomenuta benda.

Jasno je da Crown The Empire ipak nisu toliko plitki i površni poput Capture The Crown i još cijele gomile novijih metalcore bendova koji se takmiče s konciznostima, djent tehnikalijama i sviračkim prepucavanjima. Ovo je daleko slojevitiji i mnogo zanimljiviji album, neosporno orijentiran na ciljanu populaciju tinejdžerskih vršnjaka pred kojima stoje praktički kao umjetnici zanata upravo zbog cjelovitosti priče. Bilo bi sasvim glupo odbaciti ovakav revalorizirani kapital rock reciklaže u novom pakiranju. Jer dečeci su uz ovu vrlo široku lepezu pomagača, stručnih savjetnika i producenata napravili veoma dobar album koji je ostao vjeran bendovskoj početnoj karizmi. Razvijaju se čak i prebrzo neočekivano, te mada ih Europljani još nisu 'ufatili' zbog cijelog niza razvikanih metalcore imena i općenite 'dosade' kojom žanr frca već jako dugo, ovo je intenzivno dramatičan i dinamičan rad, filmski uštiman, taman za priču o novoj adaptaciji nekog Johnnyija, alias Syd Barretta. Možda nekog njihovog bivšeg člana (imali su prethodno 3 instrumentalista i jednog 'prljavog' pjevača), a možda je sve ovo samo neka vješto izrežirana fikcija.

Kako god, album je odličan, nema teško neprohodnih staza, plovi svojom pričom, ima nekoliko vrsnih hit-pogodaka usmjerenih za one 'do 20 godina', ali bome ima i veoma dobru sofisticiranu poantu o kojoj će te generacije razmišljati desetljećima otkrivajući što se sve to dešava na ovome djelu.

Naslovi: 1.A call to arms (act I), 2.Initiation, 3.Millennia, 4.Machines, 5.The wolves of Paris (Act II), 6.MNSTR, 7.Second thoughts, 8.Maniacal me, 9.Satellites (Act III), 10.Rise of the runaways, 11.Bloodline, 12.The Phoenix reborn, 13.Johnny's rebellion

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 28/09/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Chimeras

ALTER OF EDEN: Chimeras (2021)

| 20/04/2021 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Sleeps Society

WHILE SHE SLEEPS: Sleeps Society (2021)

| 20/04/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Tretji val, EP

MATEJ KRAJNC: Tretji val, EP (2021)

| 19/04/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Ritual MMXX, live

WOLVENNEST: Ritual MMXX, live (2021)

| 18/04/2021 | horvi |

>> opširnije


cover: Let the Bad Times Roll

THE OFFSPRING: Let the Bad Times Roll (2021)

| 17/04/2021 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*