Mastodon sad već po treći puta u redovnom vremenu od 3 godine objavljuju albume. Treba im nešto dulje konzerviranje ideja i otvaranja istih dok sazriju, te budući da se još uvijek dobro drže, a uostalom posljednji "The Hunter" im je bio najkomercijalniji zgoditak (USA no.10, UK no.19), trebalo je detaljno razraditi šta će i kamo otići nakon što se Hinds odlučio na čiste vokale.

Na ovome šestom studijskom albumu zvuče najrockerskiji što nije nikakav minus i skoro da se praktički o metalu niti ne vrijedi raspravljati. Hindsov vokal sada zvuči poput najbijesnijeg David Grohla koji usput i nije neki osobiti pjevač, strahovito je raspjevan i rijetko se zaputi u stare growl manire. Prvih 5 pjesama donekle nastavljaju formulu proslavljenog prethodnika s relativno žestokim i odriješitim tempovima u kojima sve više skreću na rock, da bi u ključnoj laganici "Asleep in the deep" idealno naciljali na komercijalni šmek upravo one publike koja ih: a) vjerojatno nikad nije prije slušala, b) onih koji su samosvojno opredijeljeni alternativci zagovarajući čvrsti i garažni indie-rock, c) onih koji slušaju melodije i fini tekstić za mozganje uz psihodelične rafale nemajući pojma da je djelo metal benda. I tu je glavna raskrsnica koja se očitava u kompromisima, a sasvim je jasno da su i Mastodon morali ovome kad-tad pribjeći isključivo zbog onog starog Bowievog stava da će tvoje pjesme ukapirati tek onda kada im priuštiš neko jako dobro upakirano ispodprosječno izdanje koje se kosi s tvojim umjetničkim načelima.

Elem, kad se izredaju vrlo dobre "Tread lightly", "The motherload", "High road" i naslovna "Once more 'round the sun", Hinds zagrowla svojim karakterističnim glasom tek u sedmoj "Feast your eyes", da bi se u "Aunt Lisa" posve prepustio inerciji koja je još uvijek dobra. Sve su to vrlo energične i melodične pjesme gotovo striktno bazirane po single sistemu: svaka od njih polučuje ciljani rezultat - usredotočenost istinskog fana na nove shematske izmjene (u posljednje navedenoj su čak koristili i ženski vokalni zbor), te da budu što više sexy što im do sad i nije polazilo za rukom. Mnogo space-rock/psycho i progressive tehnikalija ovdje ne ometaju glazbenu percepciju. Melodije idealno šetaju sukladno s brzim tempovima, ali od metala ovdje gotovo više ništa da i nema. Nabrijana alternativna furka, puno bolja od svih Guns'n'Roses polupokušaja među kojom se pronađe i hitoidni biser "Halloween" kojeg bi bez ikakvih predrasuda mogli strpati među najbolje pjesme Soundgarden (pa čak i bolje zbog sjajnih solaža), te jedina s akustičnim uvodom "Diamond in the witch house" gdje se Mastodon očito priklanja novim žanrovima priznavajući da je vrijeme ovakve kompleksne i zahtjevne gitarske glazbe za njih vjerojatno završeno poglavlje i da će možda u budućnosti nastaviti raditi kristalno jasne pjesme, te se skinuti s poroka kojima odoljevaju već jako dugo.

Valjda su i sami shvatili da ljudima nije jednostavno slušati tu njihovu psihodeličnu zavrzlamu u kojoj se niti oni često nisu pronašli što točno znači, ali neka je bučno i melodično da uđe u uho. Počeli su raditi, uvjetno rečeno, 'komercijalne' pjesme zborivši o 'velikim stvarima' otprilike slično kao i EKV, ali što to točno, vjerojatno niti sam Hinds ne bi mogao reći jer mu je inspiracija dolazila s protokom misli inficiranih svime i svačime. Onih koliko je Mastodon postao tako veliki bend da napravi još jedan veliki tour oko cijelog planeta. Ovaj puta ciljajući sve one koji su na njihove koncerte došli slučajno i nisu ništa niti pod milim Bogom shvatili, a sada imaju priliku čuti daleko jednostavnije 'pop' kompozicije. Još uvijek donekle dobro, ali niti pretjerano onoliko koliko su bili stari radovi.

Naslovi: 1.Tread lightly, 2.The motherload, 3.High road, 4.Once more 'round the sun, 5.Chimes at midnight, 6.Asleep in the deep, 7.Feast your eyes, 8.Aunt Lisa, 9.Ember city, 10.Halloween, 11.Diamond in the witch house

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 02/07/2014