Umjesto dugoočekivanog Steely Dan albuma, stigao je tek četvrti solo album pjevača i klavijaturista Donald Fagena.

Storiju o Steely Dan vjerojatno znate - bio je to jedan od iznimno inteligentnih i zanimljivih fusion jazz/blues/soul art-rock bendova 70-ih koji je u vrijeme najveće popularnosti prestao sa živim nastupima, a onda se 1981. rasturio zbog teške saobraćajke u kojoj je Donald Fagen smrskao nogu. Utjecaji njihovog rada nezaobilazni su na cijeli niz bijelih i crnih izvođača, te na mnoštvo stilova koji se temelje u soulu, jazzu, bluesu i funku, a komotno se mogu posmatrati od Bowiea, Claptona i Dire Straits preko Princea, Simply Red, Sade, Stinga, Whitney Houston i Red Hot Chilli Peppers sve do velikih zvijezda trip-hopa poput Massive Attack, te r'n'b-a i funka kao što su Macy Gray, Kelis ili Jamiroquai.

Nakon raspuštanja Steely Dan, Fagen je ujesen 1982. objavio debi album "The Nightfly" (USA no.11, UK no.44) koji se po tiražu približio izdanjima benda dosegavši vrtoglavu milijunsku nakladu. Potom se posve povukao povremeno napisavši po narudžbi tu i tamo poneku pjesmu za Dianu Ross, Rosie Vela, The Manhattan Transfer ili ponešto radeći oko produkcije za Broadway i filmsku glazbu sve dok 1993. nije pristigao nastavak debija u obliku gotovo istosmjernog, ali veoma hvaljenog albuma "Kamakiriad" (USA no.10, UK no.3). Tada je najavio da će rad zajedno s debi album zaokružiti trilogijom, no trebalo je čekati narednih punih 13 godina na treći solo album "Morph The Cat" (2006, USA no.26, UK no.35). U međuvremenu je ponovno okupio Steely Dan objavivši dva solidna povratnička albuma "Two Against Nature" (2000, USA no.6, UK no.11, dobitnik 4 Grammyija) i "Everything Must Go" (2003, USA no.9, UK no.21), održana je i velika svjetska turneja 2006-2007, te se ponovno povukao u višegodišnje izbivanje sa scene. Vratio se 2012. održavši tokom ljeta zajedničku američku turneju The Dukes of September Rhythm Revue sa dva stara prijatelja - Boz Scaggsom i Michael McDonaldom (svirao klavijature na Steely Dan albumu "Katy Lied" 1975), a onda je konačno 16.X izašao i ovaj četvrti album koji se ništa bitnije ne razlikuje od tri prethodna i ponekih Steely Dan radova. Najviše miriše na one 'klasične', a danas veoma radiofonične pjesme koje su se s vremenom otkrivale kao zapostavljene na starim albumima. Praktički je i dalje sve ostalo isto, a za ovu priliku su pozvani i neki stari kompanjoni poput jazz-blues gitariste Jon Heringtona i basiste Freddie Washingtona (kao i dobar dio duhačke sekcije Steely Dan) uz obilatu pomoć producenta i multiinstrumentalista Michael Leonharta i soul laid-back pozadinu William Galisona koji je vrlo ukusno na usnoj harmonici prošarao po nekim kompozicijama.

Glazbeni dio je po običaju besprijekorno urađen i da je u ekipi bio i Walter Becker, komotno bi se album mogao potpisati kao Steely Dan. Praktički je to jedina razlika, elem, ovdje sve vrvi sa mnoštvo gitarističkih i duhačkih jazz/blues improvizacija, plesnom soft-rock potkom koja se od pjesme do pjesme razlikuje po tretmanima ritmova od reggaea, soula r&b i funka, te prepoznatljivim sarkastično-patetičnim Fagenovim vokalom kao i ugodnim pratećim ženskim glasovima.

A i tematika je ostala ista. Sam naziv albuma je izraz koji se većinom u L.A. rabi za deložirane stanove doseljenika još iz vremena prohibicije, pa se tako fabula kreće u rasponu od nekoliko izuzetno veselih pjesama "Miss Marlene" i "Good stuff" (usporediv s klasikom "Kid Charlemagne"), zatim s uvodnim reggae-soulom "Slinky thing" i prvim singlom "I'm not the same without you" koji će tematski sjetno podsjetiti na "Reellin' in the years" sve do iznimne humoreske "Weather in my head" gdje susreće četiri stara hippyija kako tumaraju po kiši pitajući ih trebaju li pomoć, no oni mu uzvraćaju 'naviknuti smo na bol'. Fagen je i dalje opsjednut fascinacijom likova koji su zbog kojekakvih razloga prešli na drugu stranu zakona posežući upravo za gangsterima iz doba prohibicije, kojekakvim otpadnicima, frustriranim beatnicima, sve do hippyija i nezaposlenih doseljenika koji imaju brdo problema. Ostao je upravo u onom svijetu kakvog je prikazao nadrealističan film "Goli ručak" po romanu Williama Burroughsa, mada se mora primijetiti da je s vremenom omekšao usmjerivši se na ispoliranije i nježnije teme, te više nije onako grub razmećući se sa čudnovatim raspletima događaja. Vrijedi spomenuti i obradu Isaac Hayesa "Out of the ghetto" u rasplesanom funku koji ultimativno pečati ovaj album raskošnom i odriješitom svirkom, te neočekivano crnačkim Fagenovim vokalizacijama kakve su se rijetko susretale u njegovoj karijeri.

"Sunken Condos" nikako nije album kratkog daha za jednokratnu upotrebu. Unatoč tome što Fagen barem dobrih 30 godina nije mrdnuo u potrazi za novim glazbenim i lirskim riješenjima, njegov stil ne pokazuje niti najmanje tragove vremešnosti. Odavno je izgradio stil kojeg mnogi koriste za idealan balans u kome se kroz pop format može spojiti barem 5-6 vitalnih pravaca (jazz, rhythm and blues, soul, funk, rock), a da je samo u sve to dodao nekadašnju raskošniju i hrabriju aranžmansku liniju, dojam bi bio intrigantniji. Ovako je to samo nastavak solo trilogije s pjesmama koje su dovoljno duboke da se zaroni u njih, da ih se razmatra i sluša, te da ih se do besvijesti vrti na radio programima.

Ne može nikako dosaditi.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/11/2012