Četvrti album post-hardcore/metal-core kvarteta s Floride do sada je najenergičnije i najbijesnije izdanje banda kojem su djelomično leđa okrenuli i fanovi zbog stalnih nerazmirica i otpuštanja dugogodišnjeg gitarista Travis Richtera.

Originalno okupljeni još 1999. pod imenom First To Last sa glazbenicima s jugoistoka USA iz Valdoste (Georgia) i Tampe (Florida), band je vrlo brzo počeo potragu za nekim povoljnijim diskografskim ugovorom. Ime From First To Last (u nastavku FFTL) počeli su koristiti od 2002. kada su izmijenili prvu postavu, baš kao da su pretpostavili da će im personalne promijene izazivati stalne glavobolje. U početnoj formaciji imali su brojna previranja članstva na svim pozicijama; vokal su mijenjali nekoliko puta od prvog pjevača Philip Readrona s kojim je 2003. snimljen debi EP "Aesthetic" (Four Leaf Recordings), preko Soony Moorea koji se 2008. otisnuo u solo vode i Travis Richtera, današnjeg frontmena progressive-metal sastava The Human Abstract (ima još jedan band), sve dok se vodećeg vokala nije prihvatio jedan od osnivača Matt Good, koji usput svira gitare i klavijature. Uz Gooda, jedini iz rane postave ostao je samo bubnjar i majstor za elektronske programe Derek Bloom koji je prije objavljivanja debi EP-ija zamijenio originalnog člana Greg Taylora. Interesantna je rola Wes Borlanda, basiste Limp Bizkit koji se u bandu pojavio 2005. na njihovom najuspješnijem drugom albumu "Heroine" (Capitol Records, 2006., USA no.25) i ostao za potrebe dvije velike turneje. U bandu je tokom karijere neprekidno dolazilo do nesuglasica i nametanja liderstva tako da se postava gotovo mijenjala s albuma na album, a razmimoilaženje u stavovima i mišljenjima prouzrokovalo je i gubljenje teško stečenih ugovora sa velikim diskografskim etiketama. Od malog Four Leaf Recordings, 2004. su potpisali za Epitaph koji im je zbog svađa nakon prvog albuma "Dear Diary, My Teen Angst Has A Body Count" (2004), razvrgnuo ugovor 2006., preko Capitol s kojima su ostvarili samo kratki jednogodišnji ugovor, do Interscope i Suretone, sve do najnovije ponuđene etikete Rise Records za koju su objavili svoj četvrti album "Throne To The Wolves". 2008. su svoj treći album "From First To Last" morali čak sami financirati jer nisu dobili nikakvu potporu Capitol Records koji su zapali u financijske gubitke, no zbog rejtinga koji im je došao nakon uspjeha album "Heroine", ostvarena su tri velika hita - "Two as one", "Worlds away" i "Deliverence". Neki od bivših članova čak su iz revolta promijenili imena i osnovali nove sastave, primjerice The Color Of Violence, ex-gitariste i pjevača Travis Ritchera (danas Guy Nucleosity) i još uvijek aktivnog člana FFTL, bubnjara Derek Blooma (imenovan kao Glitch Killgasm) koji je zaratio sa epizodnom pridošlicom, Chris Lentom. Bivši basist Jon Weisberg nije promijenio ime, ali je zato počeo svirati gitaru osnovavši nakon odlaska 2005. vlastiti sastav City Archaic. S ponovno novom postavom u kojoj su osim Matt Gooda (vokal, gitara, klavijature) i Derek Blooma (bubnjevi, programi), bili posve novi članovi Chris Lent iz I Set My Friends Of Fire (klavijature, programi, bubnjevi), Matt Manning (bas, prateći vokali) i Blake Steiner, bivši član Mia Medusa (gitara, prateći vokali), band je tokom 2008. i 2009. isprobavao novu formaciju održavši nekoliko turneja, između ostalog i sa Greeley Estates. Tom prilikom su ujesen 2009. nabasali na ljude iz Rise Records koji su im za početak ponudili ugovor na jedan album jer je praksa pokazala da se u FFTL ne vrijedi pouzdati na dulje staze. Naravno, i tom prilikom je došlo do pobune u bandu. Lent je htio biti glavni maestro na palicama i nije se zadovoljavao da bude 'čovjek iz sjenke' kada je to odgovaralo Bloomu, mada su obojica bili zaduženi da se mijenjaju na klavijaturama i bubnjevima, te da zajedno rade programe, a Travis Richter koji se sve manje pojavljivao na probama i na koncertima, početkom 2010. je definitivno izbačen iz banda. Odmah su se pojavila žestoka prepucavanja po medijima koja je Good potkrijepio riječima 'ne dajemo se jebati za novac i slavu, mi smo band koji radi kao porodica, a Travis nam je i dalje ostao prijatelj, mada je došlo do točke kada više nismo mogli surađivati'. Na koncu je Lent samovoljno napustio sastav, a istovremeno su procurile i glasine da će ekipa izbaciti Gooda zbog nametanja centralističke diktature, da će se band moguće raspasti ili početi raditi pod novim imenom. Međutim, do takvih naglih obrata ipak nije došlo jer je band bio ponukan ugovorom, te je koncem 2009. objavljena prva nova skladba, vrlo kratka emo/metal-core "Going Lohan" inspirirana sa celebritijima i obzanjeno je da će tokom proljeća 2010. biti realiziran četvrti studijski album. Potvrda dobre forme, te da u bandu naoko 'sve štima' stigla je na samu Staru godinu 2009. kada je objavljena još jedna nova pjesma, veoma zvrzlani metal-core "I'll inoculate the world with the virus of my disillusionment".

Album je konačno ugledao svjetlo dana 16.III 2010. i odmah je bio gotovo kamenovan salvom negodovanja starih obožavatelja da je najlošiji produkt kojeg je band ikada realizirao. Uglavnom su im zamjerali na Goodovom režimu i izbacivanju Ritchera, kao i na niskim emotivnim strastima koje izbijaju iz tekstova, a sve se to odrazilo i na prodaju albuma koji se po prvi puta nakon debija "Dear Diary, My Teen Angst Has A Body Count" iz 2004. nije pojavio među 200 najprodavanijih u USA. Prema zvaničnim podacima za tako nešto bilo im je potrebno da 'pazare' barem 4000 kopija što na američkom tržištu nije teško ostvariti.

No, ostavimo li po strani neraspoložene fanove, razloga za loše kritike i nema, štoviše, album je perfektno urađen unatoč cijeloj lošoj klimi kojom je obavijen rad banda već dugi niz godina. Djelo je vrlo kratko (jedva punih 37 minuta), te odiše katarzičnom atmosferom na pragovima šizofrenije sa tekstovima punim frustracije, bijesa, očaja, beznađa, depresijama, individualnim emocijama i sirovom snagom odlične ritmike bubnjara Blooma koji se po prvi puta okušao u povremenom ultrabrzom rešetanju kakvog band prije nije imao. Tek povremeno se može zamjeriti Goodu na vokalnim parametrima koji djeluju kao posuđenice iz kombinacija The Killers/ Muse i insinuacija na Wayne Husseya (ex-The Mission), no on i dalje ostaje u daleko boljoj formi nego što je to bio Soony Moore koji je često imao problema sa glasom koji mu je znao 'pucati' kako na koncertima, tako i na drugom i trećem albumu gdje je bio frontmen. Goodov vokal je konstantan, isprepleten agresivnim i emotivnim dionicama koje su poduplane sa himničnim grupnim pjevanjima i donose uzbudljivost njegovih veoma uvjerljivih tekstova koji su protkani mnogim osobnim parametrima. Sama glazbena koegzistencija izgrađena je na čvrstim Goodovim gitarskim različitim relacijama sa Matt Manningovim bas linijama, dok je elektronika tek mjestimično prisutna u produkcijskom dijelu posla ili kao melodijska baraža industrial-metal pjesme "The He Man women haters club" o noćnoj sceni i klubovima L.A., lagane "The soft war" u kratkom elektronskom psycho/sympho pasažu, zatim uvodniku skladbe "M.O." sa vibrirajućim samplom nalik na mitraljiranje iz helikoptera i posljednoj, vrlo čudnoj "Now that you're gone" gdje se prevlače sympho i progressive dionice sa pulsirajuće izvitoperenim elektronskim vokalom. Izgleda da su i samom Bloomu dozlogrdila sva ona dvogodišnja prepucavanja sa Lentom, pa je gotovo izbacio nes(p)retan dio karijere koji ga je vjerojatno više deprimirao i omeo u skladanju nego li ga je oduševljavao. Bombe albuma su uvodna "Cashing out" koja se okomljuje na glazbenu industriju koja im je u niz navrata razvrgavala ugovore, zatim urnebesna kombinacija bržih i sporijih tempova thrasha, metal-corea i post-hardcorea "Elvis said ambition is dream with a V8 engine" o Goodovim lucidnim osobnim iskustvima i još jedna čudna pjesma, "You, me and the significant others" koja prikazuje dvojaka raspoloženja - bijes i vrlo zanesenjačku, gotovo snenu atmosferu. Njegov vriskajući vokal najbolje je do izražaja došao u "G.R.I.T.S.", suvremenom miksu nu-metala, industriala i metal-corea, a česte izmjene bržih i lakših tempova koje su ponekad zvrzlane poput najzahtjevnijih parametara s elementima koji dosežu čak i death sintagme, satkani su u niz detalja albuma koji dopiru na onim mjestima gdje bi ih se možda i najmanje moglo očekivati.

Ne treba vjerovati nabrušenim fanovima koji su band ocrnili ističući da je Good zaratio podjednako s medijima i sa publikom; on je u ulozi frontmena, glavnog kompozitora i vođe samo ovdje sakupio na hrpu sav bijes i paranoje koje su se sakupile u nekoliko posljednjih godina. Evidentno je da band u novoj postavi nije ništo bitno izgubio na svojim prepoznatljivim karakteristikama jer je kreiran zasigurno ponajbolji album u karijeri koji je samo zbog šašavih glasina izostao s oficijelne Billboard liste najprodavanijih. Za utjehu, uspjeli su ostvariti plasman u USA na Top Hard Rock (no.25) i na Independent listi (no.45). Ako dođu u Europu, negdje blizu naših krajeva, valjalo bi ih provjeriti uživo. Navodno su veoma dobri.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/08/2010