Nakon smrti Alana Vege 16. srpnja 2016., ekscentričnog pjevača njujorških Suicide, svašta se pod njegovim ili imenom tog utjecajnog dvojca izdešavalo i realiziralo. Izvukle su se stare snimke, dovršene ili ne, pa napravile kompilacije, pojavili su se kojekakvi koncertni snimci, a ustvari Suicide nisu godinama bili aktivni. Na Londonskom All Tomorrow Parties su nastupili ujesen 2009., jednom 2010. s The Stooges, a zadnji puta također u Londonu 9. srpnja 2015. u Barbican Centru. Govorkalo se da postoji mogućnost za novi album, prvi nakon "American Supreme" iz 2002., dobili su se mnogi smandrljotci poput albuma "Sclerosis" (2016), "Dreams" (2015) i još hrpetine koječega sumnjivog što niti sama druga polovica benda, još uvijek živući Martin Rev nije umio rastumačiti. Tražili su se izvornici koji su pod tim imenom proturali na internetske ponude elektronsku mjuzu, a kamo se otišlo, dovoljno govori činjenica da ima najmanje dvadesetak izdanja koja nemaju veze s njima. Elem, Suicide su u karijeri službeno objavili 5 studijskih, 6 živih albuma, 2 EP-ija i 2 singla, a ovdje pred nama je dodatak toj diskografiji u obliku 16 remasteriranih pjesama koje je produkcijski dotjerao Denis Blackham u Skye Mastering studiju. Odabir pjesama su sastavili Martin Rev, zatim Vegina supruga Liz Lamere i njihov veliki fan Henry Rollins koji je ujedno napisao opsežan predgovor s mnogim nepoznatim ili manje znanim stvarima vezanim uz ovaj duet koji nikada nije ostvario neki zapažen komercijalni uspjeh premda je još u 70-im slovio kao inspirativan i utjecajan elektronski proto-punk tandem čije su temelje slijedili mnogi electro i new-wave autori poput Cabaret Voltaire, The Human League, Gary Numana, Soft Cell, D.A.F., Ultravox, Simple Minds, Eurythmics, OMD, Yello, Depeche Mode, Yazoo, Blancmange, pa čak i Nick Cave, The Jesus And Mary Chain, Lydia Lunch, Bobby Gillespie, Spiritualized… Rollins je u tom obimnom prologu između ostalog naveo da ovo nije nikakva best of kompilacija ili 'sve što treba da se zna, nego samo uvod i injekcija koja će vas, nadam se, navesti da istražite njihove albume'. Uloga Suicide u domeni utjecaja na razvoj synth-popa/ electro-wavea/ post-punka i industriala je neizmjerna i jednaka referencama Kraftwerk. Dok su avangardisti i istraživači iz Dusseldorfa proučavali 'science & noise', ovi su se bavili mračnim rock and roll neurozama urbanog života na najminimalističkiji način uz pratnju običnog syntha i najprimitivnije ritam mašine. Radeći prvi, legendarni i epohalni album "Suicide" objavljen koncem 1977., producent Craig Leon (Ramones, Talking Heads, Blondie…) je tada rekao da su mu to bila 4 najblesavija dana u životu jer je imao bend za kojeg mu se činilo da nema nikakvog pametnijeg posla, nije znao niti svirati, a niti pjevati. Drugi producentski meštar Marty Thau je baš pokretao etiketu Red Star, to im je bilo prvo izdanje, te kada je čuo što je snimljeno, samo je uzdahnuo 'valjda će netko kupiti ploču'. Međutim, ploča je vrlo srdačno primljena od kritike i ubrzo rasprodana premda u skromnom tiražu, a onda distribuirana i u Britaniji. S nje se ovdje nalazi 6 od ukupno 7 pjesama, a posebnost je nerealizirana, sirova verzija "Girl" i prvi snimak čuvene "Frankie teardrop" od 13 i pol minuta o psihički bolesnom vojniku iz vjetnamskog rata koju su htjeli izbaciti iz konačne selekcije. Drugi album "Suicide: Alan Vega and Martin Rev" im je besplatno radio Rick Ocasec iz The Cars, a Michael Zilkha iz etikete Ze Records je želio da ga producira Giorgio Moroder kako bi dodao disco i dance ritmove. Na svu sreću, do toga nije došlo. U svibnju 1980. je osvanuo u daleko većem tiražu od debija i pokupio salve pohvala. Ovdje su nove remastere doživjele "Diamonds, fur coat, champagne", "Mr. Ray (to Howard T.)", "Touch me" i "Harlem" koje su utrle put synth/electro-waveu, EBM-u i industrialu. Nedugo nakon toga Suicide su prekinuli s nastupima jer se Vega bavio slikarstvom i čudnovatim angažiranim egzibicijama s obzirom da rad u bendu nije davao materijalnu korist. S današnje strane je to bio luzerski potez; njihov utjecaj je tek tada počeo davati ogromne rezultate. Synth-pop/ electro-wave je postao svjetski popularan trend, a oni su ostali u margini kao da ih se to ništa nije ticalo ni tangiralo.



Okupili su se ponovno 1986. na nagovor Ocaseca koji im je djelomično radio i treći album "A Way of Life" objavljen potpuno neprimjetno sredinom 1988. za engleski Chapter 22 Records koji je vrlo brzo krahirao. Godinu kasnije ga je reizdao američki Wax Trax! Records, no niti to nije ništa osobito utjecalo na njegovu tržišnu prođu jer su promotivne pjesme, funkirani dance "Dominic Christ" a'la A Certain Ratio i lucidna balada "Surrender" očito ugurane na pogrešne medije poput francuske televizije i njemačkog konzervativnog radija, a primjerice, nije dostavljen glazbenoj kritici tadašnjih najznačajnijih magazina i MTV-u. Četvrti dugosvirajući rad "Why Be Blue?" (1992) je pokazao osjetnu kreativnu krizu: izuzev plesne naslovne pjesme pod sferom Depeche Mode i Front 242, sav materijal je propao u pokušaju moderniziranja stila i zvuka, pa su se ponovno rasturili čeprkajući u bezuspješnim solo karijerama. Tek početkom 21. stoljeća su osjetili potrebu za okupljanjem odlučivši da novi materijal sami produciraju, pa je definitivno posljednji album "American Supreme" (2002) znakovita stilska promjena s elementima free-jazza, disco ritmova i trip/ hip-hopa, a ovdje su samo priložene teme "Wrong decisions" u humpa-cumpa krautrock industrial maniru i eksperimentalna acid-techno "Dachau, Disney, Disco", no one nedovoljno prikazuju bitan pomak da su se ipak nakon dva desetljeća ušaltali u ples, ali očito prekasno i to bez internetske službene web stranice.

I kao što dobro napisaše Rollins, ovo nije neko neizostavno potrebno i nužno kompilacijsko selektiranje, nego pozitivna namjera da se uroni u njihov unikatan pionirski značaj i utjecaj na gotovo kompletnu elektronsku scenu. Danas će mnogi negirati, osobito techno fanovi da to što su radili nema veze s kurentnim žanrovima. Istina, ali prvo su bili nesvijesna prethodnica trendova, a onda se zagubili u njima.

Naslovi: 1.Dominic Christ, 2.Diamonds, fur coat, champagne, 3.Harlem, 4.Rocket USA, 5.Cheree, 6.Dream baby dream, 7.Touch me, 8.Ghost rider, 9.Mr. Ray, 10.Surrender, 11.Why be blue?, 12.Wrong decisions, 13.Dachau, Disney, Disco, 14.Radiation, 15.Girl (unreleased version), 16.Frankie teardrop (first version)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 03/04/2022