Svašta smo pisali na ovim stranicama, o svakojakim izvođačima, a nikako da se osvrnemo na jedan od najznačajnijih što je ustoličio i utjecao na mali milion sljedbenika, imitatora, klovnova, kojekakvih hibrida i dobrih i izvrsnih i loših, a i onih bljutavo grozomornih. Ima tome već skoro pa 20 godina da sam s najboljom voljom namjeravao napisati recenziju albuma "American Supreme" njujorškog dvojca Suicide realiziranog u jesen 2002., ali đavo će ga znati, ampak se dobro sjećam zašto nisam. Iz jednostavnog razloga jer za njih u ovim krajevima tada nitko živ nije znao, niti radio urednici, DJ-i, niti svi oni silni meštri na sintesajzerima i ritam mašinama, techno freakovi, rockeri, kojekakvi muzikanti, alternativci… Jednom mi frend reko da kod njega u Švabiji nema čega nema, pa mu ja napisao nek mi donese sve što nađe od Suicide, ma vraga, kaže, nemaš toga, kaj ti je to? Eto, tako ja odustao, a niti Terapija u tim ranim godinama djelovanja nije bila zainteresirana za tamo neke darkere kaj sviraju synth. Otišao taj album, pokazalo se da im je bio zadnji u skromnoj diskografiji koja broji samo 5 studijskih uz 6 živih, 2 EP-ija i dva pradavna 7'' singla, umro i pjevač Alan Vega (u snu 16.07.2016.), a ostao samo klavijaturist Martin Rev. Vega je za života objavio 10 službenih solo albuma i isto toliko kolaboracijskih što ne odskaču mnogo od minimalističkog electro-punka/ synth/darkwavea matičnog mu benda, a nakon smrti kojoj je prethodio i moždani udar 2012. su se počeli izvlačiti neobjavljeni radovi snimani u različitim vremenskim terminima od 70-ih naovamo. Vega se bavio i vizualnom umjetnošću s radikalnim otklonima u kiparstvu i slikarstvu, radio je izložbe, a u predasima je črčkao stotine i stotine portreta na jednoj slici, te neobične instalacije od žica, električnih cijevi i kojekakvih otpadaka. Pravim imenom Alan Bermowitz rođen je 23. lipnja 1938., mada se neki spore oko njegove godine rođenja smatrajući da je rođen 10 godina kasnije jer je 1998. u jednom intervjuu rekao da se sjeća kako je gledao na TV Elvis Presleya u "The Ed Sullivan Show" 1956. kao klinac, a 1983. se u magazinu Los Angeles Times predstavio kao 35-godišnjak mada je tada trebao imati 45. Studirao je fiziku i likovnu umjetnost diplomiravši 1960. i od tada se aktivno bavi čudnim radinostima. Tako se uključio u Koaliciju umjetničkih radnika, ekstremnih čudaka koji su maltretirali muzeje i galerije, a jednom su napali Muzej suvremene umjetnosti onemogućivši posjetiteljima ulaz. Navodno se na takvom jednom ekscesu upoznao s Martinom Revom, a ideju za ime benda uzeo je s jedne vlastite izložbe na kojoj se potpisao kao Alan Suicide. Sam Suicide je u početku bio četveročlani bend: uz Vegu na vokalu i Reva kojeg je interesirala eksperimentalna elektronska glazba, Farfisa klavijature i prvi mini-moog synth, u postavi je bilo gitarist Paul Liegbott i tadašnja Revova supruga Mary Reverby na bubnjevima, no ona se nikad nije usudila nastupati uživo. Praveći reklamne letke i flyere za koncerte, Vega je ispisivao naziv glazbe 'punk music' i 'punk music mass' koje je uzeo iz novinskog članka Lestera Bangsa, a prve nastupe su imali isključivo po galerijama i umjetničkim centrima, da bi 1971. ostali bez gitarista nastavivši kao duet samo na vokalu i synthu. Kada su iz galerija počeli stidljivo nastupati i po klubovima pred većim brojem posjetitelja, počela se širiti usmena predaja o čudnovatom i neurotičnom rockabilly bendu s klavijaturama bez bubnjeva i gitara, a kada ih je ugostio CBGB otvorio im se i širi auditorij, te mogućnost internacionalnog uspjeha, no Vega je zazirao od biznisa i prelaska u komercijalne strukture ostavši tokom cijele karijere tvrdokorni čudak koji od svojih stavova nije niti malčice htio odstupiti smatrajući takav čin licemjerstvom i izdajom iskonske umjetnosti. U vrijeme kada su Suicide objavili epohalni istoimeni debi album koncem 1977. izostao je uspjeh kojeg je tadašnja etiketa Red Star smatrala pionirskim pokušajem jer je to i njima bila prva ploča, a etiketu je vodio Marty Thau, manager New York Dollsa smatrajući da se za 4 dana provedena u studiju i ne može ostvariti bolji rezultat. Drugi "Alan Vega and Martin Rev" (1980) im je besplatno snimao Ric Ocasek iz The Cars, te premda ga je NME prepoznao kao jednog od najboljih te godine, još su realizirali kompilaciju "Half Alive" sa snimcima nastalim između 1974. i 1979., odustali su od daljnjeg rada usmjeravajući se na solo radove. Ipak, nakratko su se okupili koncem 1987., snimili treći album "A Way of Life" ponovno s Ocasekom, a kako se čini i četvrti "Why Be Blue" koji je čekao na realizaciju do 1992., no kako sve to nije imalo niti najmanjeg tržišnog efekta, onog koji bi barem koliko-toliko potkrijepio primarni novčani budžet (ploče jedva da su prodane u 200-300 primjeraka), ponovno su prekinuli zajednički rad tek se u rijetkim prilikama pojavljujući na nastupima, ali nikada nisu obznanili niti hiatus, a niti razlaz. Neka izdanja su im prvotno realizirana samo na kasetama poput živih zapisa "21 ½ Minutes in Berlin/ 23 Minutes in Brussels" (1978) i "Ghost Riders" (1986), te spomenute kompilacije "Half Alive", a "Zero Hour" je 1997. obuhvaćao ponajbolje žive snimke s konca 70-ih. Vega se u doba promocije trećeg Suicide albuma "A Way of Life" nakratko našao u Parizu 1988. nastupivši na francuskoj televiziji gdje je upoznao svoju buduću suprugu Elizabeth Lamere; odmah su 'kliknuli' shvativši da imaju mnogo toga zajedničkog i od tada je Vega sve svoje naredne solo albume radio s njom, ukupno 7 objavljenih za života, a ovaj "Mutator" je osmi, snimljen između 1995. i 1997. godine. Snimci su izvađeni iz njegove bogate arhive jer je neprestano stvarao i često bio nezadovoljan ostavljajući snimke po strani sve dok ne bi napravio novi album. Tada se vraćao na onaj ranije snimljeni popravljajući ga i dorađivajući, da bi ga naknadno objavio s povećim vremenskim otklonom kada je smatrao da je dovoljno sazrio i da je dograđen kako treba. Liz se prisjeća ovog rada da im je prvotna želja bio eksperiment sa zvukom, a ne album budući da je tada mnogo radio na kolaboracijama sa Ocasecom, Ben Vaughnom, Alex Chiltonom, Gillian McCain, Pan Sonic, Lydiom Lunch, Genesisom iz Throbbing Gristle i Psychic TV... Ona je ovdje programirala ritmove i svirala synth, a Vega je manipulirao sa zvukovima nadahnut onime što se tada dešavalo po ulicama New Yorka od hip-hop furki, do zvuka ulice, vreve, gungule, strke, prometne buke, općeg meteža i industrijskog ambijenta. Tek 25 godina kasnije je izvađen ovaj rad, produkcijski dorađen s Jared Artaudom najavljujući da je ovo prvi u seriji do sada nerealiziranog materijala.



I što se dobilo? Pa, sasvim opravdano je ostao da čami ovaj materijal koji ne bježi mnogo od standardne Suicide strukture s elektronskim minimalističkim dekorom i uzdrhtalim, makabričnim Veginim vokalom sa psihodelično zbunjujućim libretom koji aludira na strašni sudnji dan. Kroz svaku od 8 pjesama protežira misaoni proces pisanja iskrivljenih stihova počevši od kratkog zastrašujućeg ambijentalnog uvodnika "Trinity" s paradoksnom mantrom iskrivljenog svetog trojstva 'majka, kći i sveti duh' u maniru horrora s nadrealnim teatralnim fantazijama. "Fist" ima mnogo toga iz sfera synth-popa 80-ih s obaveznim hiperseksualnim plesnim senzibilitetom, a glavni singl "Muscles" se prodornijom elektronikom baca u šlep njegovih sljedbenika D.A.F. i Cabaret Voltaire mutirajući iz jedne priče u drugu oštrim i zloslutnim jezikom o zbrkanoj prirodi i poremećenim odnosima. Laganica "Samurai" evocira kralja Elvisa, blagi uron u industrial "Filthy" priča o neminovnoj ekonomskoj građi i napretku koji narušava obraz prirode, a "Nike Soldier" je stanoviti epski proglas o upornom uništavanju života. Na kraju neurotična ambijentalka "Psalm" točno revitalizira te eksperimentalne zvukove s dezorijentiranim lomovima frekvencija, a završni "Breathe" dođe kao olakšanje da se unatoč svih propovjedničkih iteracija New Yorka u to vrijeme još uvijek moglo koliko-toliko disati.



Njegova oštro olujna poezija i vokalna interpretacija su uistinu jedinstvene kroz kratka i mračna upozorenja s pulsirajuće elektronskim dekorom. Pa premda je ovo bio dva i pol desetljeća zagubljen rad, ostaje tužno i užasno predskazanje Amerike kakva je danas i na što je spala.

Naslovi: 1.Trinity, 2.Fist, 3.Muscles, 4.Samurai, 5.Filthy, 6.Nike Soldier, 7.Psalm, 8.Breathe

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/08/2021