Dirty Sound Magnet je švicarski četverac iz Fribourga kojeg čine Maxime Cosandey (bubnjevi), Didier Coenegracht (vokal, klavijature), Stavros Dzodzos (gitara, buzuki, sitar) i Marco Mottolini (bas). Podataka o njihovim počecima nema, jedino se zna da su debi album "What Lies Behind" objavili 2012., a po slici benda se može jasno zapaziti da je jedan od njih imao neki teški udes s okom (desni kapak mu je poluotvoren).
Na ovome drugome izdanju u obliku klasičnog EP-ija (na omotu cd-a stoji samo da je objavljen za Dirty Sound Magnet što ne mora biti diskografska etiketa) zvuče poput Led Zeppelin iz mekše faze kada su Page, Plant i kompanija osim bluesa i hard-rocka znali da se upute i u folk. Finu smjesu stilu ovih Švicaraca daje akustična gitara, slide efekti, buzuki i sitar, te mora se priznati izvrstan vokal frontmena Didier Coenegrachta koji osim što izgledom podsjeća pomalo na Chris Cornela iz Soundgarden ima i vrlo sličan vokal koji ne odskače niti daleko od Roberta Planta iz 70-ih godina. Taman tu negdje.



Uvodna "Chocolate woman" (pojačana klavirom) i završna "Strike me (hate yourself)" donose djelomično duh hard-rocka sa snažnim vijugavim riffovima, blueserska laganica "Pagan hill" pravi retro s nekim naznakama progressive rocka i natruhama psihodelije 70-ih (uz nešto sitnih eksperimenata na gitari), folk motivi su najizraženiji u također laganim temama "21st century witch" i instrumentalu "Sunday drama" (u ovoj su sitar i buzuki međusobno isprepleteni virtuoznim staccatima i efektima nalik na šargiju), dok recimo u "Move" do izražaja potpuno dolazi Zeppelinovski smisao za spoj rocka i folka. Međutim, tu je vidljiva i jedna boljka: sa sviračkim finesama nemaju problema, no očitim kompozitorskim nesavršenstvom može se smatrati finiš pjesme odlazeći u fade-out. Moglo je to i bolje s obzirom da bi se očekivala neka aranžmanska čudesa kojih ipak nema.



Za sada oni imaju itekako čvrst svirački potencijal i odličnog, pa skoro i fantastičnog vokalista, no tipična klišeiziranost formata u kojima im se kreću pjesme ne donose svu onu uzbudljivost kakvu prog-rock kompozicija umije imati. U tome su dosta tanki i predvidljivi, a samo zvučati poput Led Zeppelin križanih s Jeff Buckleyem i nije dovoljno. Potrebno je daleko više kreativnosti i autorske legitimnosti.

Naslovi: 1.Chocolate woman, 2.Pagan hill, 3.21st century witch, 4.Sunday drama, 5.Move, 6.Strike me (hate yourself)

horvi // 24/11/2014