"Whoosh!" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30141 (UK no. 4, 2020) je bio najkomercijalniji doseg ljubičastog čopora još tamo od dalekog "Burn" (UK no. 3) iz 1974., a prethodna zbirka obrada "Turning To Crime" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31006 (UK no. 28) je unatoč očekivanjima 2021. znatno podbacio u tom aspektu. Pa ipak se činjenično stanje okreće u njihovu korist, što su stariji, rade sve bolje albume. Sjetimo se kako su samo otrcano djelovali u 90-im godinama prošlog stoljeća kada su praktički bili opće kreativno rasulo, a od kada ih je preuzeo producent Bob Ezrin, a ovo je već peti u nizu u posljednjih desetak sezona (prvi mu je bio "Now What?!" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=16784), ova suradnja pokazuje rapidnu progresiju. Eh, sad, unatoč potpuno bezveznom omotu na nivou prvih razreda osnovne škole, a i nazivu "=1" kojeg objašnjavaju 'sve je jednako jedan', ovdje kao i na nekoliko prethodnih radova postoji određena poanta, usmjerenje lirike ka pragmatičnom rakursu ujedinjenog svijeta koji optimistično gleda budućnost sa čvrstim stavovima iz pozitivnih povijesnih iskustava. Međutim, to ipak ne valja uzeti potpuno za gotovo jer oni nikad nisu bili konceptualan, a pogotovo socio-politički angažirani u pristupu, ali su uz pomoć Ezrina uspjeli izbaciti one vječite muško-ženske odnose koji su im u principu pokvarili dekor sijaset albuma. Ovdje Gillan prikladno stilski namiguje labavoj društvenoj situaciji i svijetu koji ubrzano postaje sve složeniji i kompliciraniji, no osjeća se da koliko god stremi napraviti adekvatan lirski konglomerat, svaki put mu to izmakne kontroli koji puta čak zagazivši u vlastitu lucidnost poput nemuštih poetskih figura "Sharp shooter" ili "Old-fangled thing" izgubivši smisao što je ustvari želio poručiti. S 82 godine to mu više nije niti važno… Prvi dio albuma su tipične, nabrušene hard-rock pjesme s kojima prisjećaju na najbolja izdanja Mark II počevši od snažnog uvodnika "Show me", preko heavy turbulencije "A bit on the side" do prvog, silovitog singla "Portable door" podsjetivši na klasike "Black night" kombiniran sa "Strange kind of woman", ali bez bijesa, no s uzdignutim orguljama Don Aireya koje imaju bitnu ulogu tijekom čitavog materijala. Najnoviji član, relativno mladi gitarist Simon McBride (rođen 1979.) dostojno mijenja Steve Morsea koji je napustio bend 2022. kako bi se brinuo za svoju bolesnu suprugu koja je preminula od raka početkom 2024. Malo slabiji poznavatelji čak neće niti primijetiti neke bitne razlike, a oni s dubljem znanjem će se sjetiti McBridea, sjevernog Irca iz širokog spektra blues-rocka.



Formati pjesama su i dalje destilirani na 4, maksimalno 5 minuta izuzev završne progressive "Bleeding obvious" koja iznosi 6, a kako se pjesme nižu, tamo negdje od sredine albuma opada intenzitet ka baladama ("If I were you"), pa se ponovno diže u hard-rock drugim singlom "Pictures of you" (nema veze s The Cure hitom), bespredmetno se padne u zastrašujuće kičasto komercijalan refren pjesme "I'll catch you" čemu onaj klasičan Deep Purple nikad ne bi prišao, ali tako je kako jest, isprobavaju fore Bryan Adamsa i Bon Jovija brže-bolje prije nego što majka priroda odigra svoje. Ali čisto sumnjam da bi išta moglo biti od osmijeha fanova, jer ovakvu pjesmu nisu imali.



Tokom čitavog albuma nameće se samo po sebi da su najbolji i najkreativniji radovi daleko iza njih, te da svakim novim albumom rade ono što vole zadržavajući stari uhodani princip iskušane formule u kojoj ostaju živi, pa i relativno zdravi. Zarazne pjesme su tu i dalje za vjerne obožavatelje bez obzira na njihov marketinški feedback oslanjajući se na emotivne izvedbe, melodične vijuge, lukave soul manire i posezanja u rane 70-te kada su bili stamen teškog rocka i prvog heavyja, a treći singl "Lazy sod" baš upravo asocira na tu fazu zahvaljujući tromijem, ali plesnom blues-boogie ritmu sa zajedljivo primamljivim klavijaturama. Tu se pridružuje brzača "Now you're talkin'" kao proto heavy u kome Gillan malo i zakrešti, onako paklenski poput Rob Halforda, ali odavno više ne može dosegnuti one falsete i visoke tenore.



Ako je ova revitalizirana postava s novim, daleko mlađim gitaristom koji im može biti sin išta ovdje promašila, jeste drugi dio albuma Na kome se izgubila energija, ali se ne čini da ih mirovina vreba iza ćoška. Ne mogu pobijediti svoje hard-rock konkurente na top-listama u Americi, ali imaju jednadžbu da je melodičan hard-rock upravo ovo što su pokazali na ponovno predugačkom albumu koji bi bolje funkcionirao bez 2-3 očito pogrešno postavljene pjesme.

Naslovi: 1.Show me, 2.A bit on the side, 3.Sharp shooter, 4.Portable door, 5.Old-fangled thing, 6.If I were you, 7.Pictures of you, 8.I'm saying nothin', 9.Lazy sod, 10.Now you're talkin', 11.No money to burn, 12.I'll catch you, 13.Bleeding obvious

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/07/2024

> vidi sve fotke // see all photos