S mišonjama i ljudima nismo se družili jako dugo. Njihov uspjeh s "Restoring Force" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=18639 (2014, USA no.4,UK no.17) ipak je bio kratkotrajan, a naredna 3 albuma pretjerano napucana soft-core metalcoreom otvarajući idealnu kulisu za sve kopije Bring Me The Horizon i slične Asking Alexandria klovnove.
Od tada su bubnjar Arteaga i gitarist Manansala nekoliko puta mijenjali postavu; na vodećem vokalu je bas gitarist Aaron Pauley, a kako su im albumi iz sezone u sezonu pokazivali ne samo pad popularnosti i rasipanja publike, tako su im i stilski aditivi vrludali čudnovatim putešestvijama prema popu i obratno - izvornom metalcoreu. Jest, čudne stvari im se i dalje nastavljaju. Prvo su osokoljeni povratkom idealne energije, a i kontemplacijske spreme objavili 2021. dva EP-ija iz karantene - "Timeless" i "Bloom", a onda dobivši i zavidne kritike odlučili godinu zaokružiti i trećim "Ad Infinitum", te sva tri spojiti u jedan, ovaj sedmi studijski album koji je ustvari trilogija priloženih izdanja.
Sad tu i počinje glavna tema kada album i nije spoj koherentnog opsega jer se kroz ovih 40-ak minuta odvija razbijeni, vidljiv i čujan performans koji ne samo da ne donosi nikakvu zajedničku dimenziju, nego niti nema kohezivnu slagalicu. Prva dva EP-ija su imala poprilično brutalan napad, posebice pjesme "Timeless", "Obsolete", "Levee" i "Anchor", dok je zadnji lelujav. Istina, "Mosaic" je vrlo teška zračna sirena nakićena apokalipsom i praznom atmosferom beznađa, međutim "Fighting gravity" vodi u suprotnom, pop smjeru koji još uvijek sadrži neke relativno zgusnute riffove otežavajući proboj na komercijalni radio. Naslovna "Echo" je mješavina njihove poznate formule melodije i teškog silovanja, dok je posljednja nepotrebna obrada Crosby, Stills & Nash "Helplessly hoping" iz 1969. odvedena u neočekivano snenom indie-folk smjeru. Nije valjda da namjeravaju potpuno zaokrenuti stil?