Uf čovječe, ovi se ne štede... Kalifornijski post-hardcore metalcoreaši sa drugim albumom pucaju na veliki rezultat sa zvrzlanim pop-core pjesmama.

U moru novih metalcore bendova, Of Mice & Men možda i ne bi zaokupili moju pažnju da me nije privukao podatak da im je bubnjar Valentino Atreaga došao iz jedne od niza postava nekad obećavajućih Lower Definition. Vidi vraga, pa oni ponovno rade i imaju neki novi materijal. O njemu u dogledno vrijeme...

Što se tiče Of Mice & Men, oni su u određenu ruku supergrupa sastavljena od nekadašnjih članova nekih ne pretjerano popularnih sastava koji su svojevremeno obećavali mnogo, a u konačnici su pružili vrlo malo i trajali su, neki od njih tek po sezonu-dvije. Bend su osnovali frontmen Austin Carlile iz Attack Attack! i basist Jaxin Hall, Novozelanđanin koji se u Costa Mesu (California, USA) doselio 2009. Carlile je nakratko napustio bend, a zamjenio ga je Jerry Roush iz Sky Eats Airplane, a ponovno se vratio 2011. Kada su 2009. tražili odgovarajuće glazbenike za bend prozvan po noveli "O miševima i ljudima" John Steinbecka iz 1937. po kojoj su snimljena i tri filma (najpoznatiji je onaj iz 1992. sa John Malkovichom), bili su impresionirani fabulom koja je orijentirana na teško ostvarenje 'američkog sna' čvrsto odlučivši da članovi benda moraju biti apsolutno kompetentni u svim potrebnim relacijama. Kako se čini nakon ovog drugog albuma, nisu daleko od ispunjenja snova...

Vođeni ideološkom težnjom uspjeha pod svaku cijenu, prije realizacije debi albuma su odigrali lukavu igu obradivši pjesmu "Poker face" (Lady Ga Ga) s kojom su skrenuli pažnju na svoj rad. Pjesma je na njihovoj myspace stranici doživjela milijun preslušavanja što je bio znak da je došlo vrijeme za izbacivanje albuma koji je izašao u veljači 2010. Mada taj debi "Of Mice & Men" nije ostvario nikakav zacrtani uspjeh (dosegnuo je samo USA no.115), video-spotovi "Second & sebring" i "Those in glass houses" su ipak našli svoju ciljanu publiku emitiranjem u emisiji "Headbangers Ball". Međutim, u jeku promotivne turneje Emptines Tour 2010 došlo je do naglih trzavica unutar sastava. Frontmen Austin Carlile se morao podvrgnuti kirurškom zahvatu operacije srca pa je zamjenjen Jerry Roushom, a kako inače odnosi u bendu nisu bili bajni, ubrzo ih napušta osnivač, basist Jaxin Hall što je sve skupa rezultiralo općom konfuzijom i pitanjem daljnjeg opstanka. Turneja je prekinuta, a bend je zamrznuo svoj rad sve do početka 2011. kada se vratio oporavljeni Carlile koji je ponovno odlučio revitalizirati ekipu. S novim gitaristom Alan Ashbyijem i rošadom Shavley Bourgeta na bas gitaru (umjesto Jaxin Halla), te sa starim gitaristom Phil Manansalom (ex-A Static Lullaby) i bubnjarem Arteagom (ex-Lower Definition), prvo se otišlo u studio, potom je odrađena dvomjesečna turneja sa Sleeping With Sirens, Is Me, Woe, I Set My Friends On Fire i The Amity Affliction, a tek onda je objavljen album. Turneja nazvana "Artery Across The Nation Tour" im je najbolje pokazala koje nove pjesme funkcioniraju, pa je shodno prema feedbacku publike i odabran repertoar za album.

Koncem svibnja 2011. izbačeni su singlovi i prateći video spotovi "Purified" i "Still YDG'n", pjesme koje se izdvajaju same po sebi zbog izrazito melodičnih, gotovo stadionskih refrena i čistih vokala Shayley Bourgeta koji odlično kompariraju Carlileovim urlikanjima. Što se tiče Carlileja, stiče se dojam da on u svakoj pjesmi urliče jedan te isti tekst s jednim te istim tehnikama koji zvuče kao smrtonosni krikovi, no kada se promotre tekstovi koji su prilično glupi, onda je i bolje da su odvrištani tako da ih se u principu niti ne razabire. Ali ono što krasi ovaj album su veoma fini Bourgetovi vokalni refreni u izrazito manijakalnom okružju generičkog post-hardcorea začinjenog metalcoreom. Od prve pjesme "O.G. Loko" bend se trudi što više silovati ovaj stilski križanac kao da žele čim prije umrijeti od zadovoljstva u sadizmu. Možda sve ovo što se nalazi u sklopu 40 minuta materijala kroz nekih 10-15 godina više neće imati nikakvog smisla kao što je to recimo pokazala praksa sa nu-metal iživljavanjima, ali momentalno ne djeluje kao hibrid, već kao pop-core trend za tinejdžere koji obožavaju izvitoperenu i kvarovima prekrcanu glazbu. Njihov stil je pun teških lomova gdje se riffovi Manansale i Ashbyija razbijaju u komadiće koji neprestano mutiraju u kompletu sa Bourgetovim basovima i Arteaginim spetljanim ritmovima. Čas su to nu-metal poigravanja, čas metalcore egzibicije, pa ulete s neočekivanim senzibilnijim dionicama, pa onda ubrzaju do boli sa oldschool hardcoreaškim elementima... Uglavnom, svaka pjesma je nekim neobičnim inverzijama sklopljena tako da su u točno preciziranim momentima uspjeli sve te paradokse posložiti na odgovarajuća mjesta. Premda ih se ne može baš samo tako lako uhvatiti za glavu ili za rep zbog prilično kompleksnog aranžmanskog pristupa, ovo što je ovdje urađeno ima svoj kredibilitet kojeg izvlače sjajne melodije i riffovi koji posve odskaču od ostatka koncepta. Iliti, zašto bi bilo jednostavno, kad može biti komplicirano...

Dvije - tri ponajbolje kompozicije "Ohioisonfire", "Repeating apologies" i "The Great Hendowski" su ustvari i nejjednostavniji primjerci ovog mutiranog križanca stilova jer imaju dinamiku koja nije bezrazložno ispresjecana svim onim kombinatorikama, dok je veliko iznenađenje "My understandings" koju će mnogi ljubitelji metalcore/post-hardcorea u startu otpisati. Pjesma je veoma lagana s ambijentalnim gitarskim tretmanima i čistim vokalima u kojima se potpuno razabire što Carlile pjeva i jedina je bez ikakvih breakova, no traje samo dvije i pol minute. Kad bi ubuduće počeli raditi ovakve pjesme, onda bi sve ovo imalo daleko bolji zalog za ostavštinu. Ali sudeći po energičnim koncertima u kojima nema nikakve štednje energije, takvo nešto ne treba očekivati.

A sad kako stvari stoje, s ovakvim veoma spetljanim stilom i šašavim tekstovima dosegnuti USA no.28 je strahovit rezultat. Ovo je definitivno glazba jedne mlade generacije koja uz riffove i refrene potencira kompleksne kombinacije, a koliko dugo će se održati na životu ovisi samo o publici. Za sada, ovo ima nekog vraški dobro odmjerenog balansa između undergrounda i komercijalnog šmeka.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/07/2011