Isprva degutantni šonjo, rock štreber s ogromnim cvikerima što se svim silama trudio nametnuti sceni tijekom druge polovice 70-ih godina prošlog stoljeća uspjevši kratkotrajno iznogirati Jon Andersona s mikrofona Yes otpjevavši i produciravši album "Drama" (1980, UK no. 2, USA no. 18), a sve na račun pejorativno-naivnog, kratkotrajnog mu new-wave benda The Buggles koji je postigao ogroman uspjeh singlom "Video kills the radio stars" (1979, UK no. 1, USA no. 40), gurao se i laktario na različite fore i fazone sve dok mu se nije osmjehnula nova sreća vraški potkovanog zanata s debijem sheffieldskih new-romanticsa ABC "The Lexicon of Love" koji je 1982. odjeknuo poput prvorazredne trend bombetine (UK no. 1, USA no. 24) zasjenivši i same zvijezde Duran Duran, The Human League, Ultravox, Roxy Music i Japan. Odjednom su svi htjeli takvu produkciju i stil što je dojučerašnjem luzeru i ljigavom probisvijetu, prethodniku Phil Collinsa diglo enormnu reputaciju i cijenu. Uslijedili su mu redom uspjesi vrtoglavih razmjera s Dead or Alive, narednim albumom Yes "90125" (1983., USA no. 5, UK no. 16) na kome se vratio Jon, a o milijunskim zaradama s Frankie Goes To Hollywood još i danas vrapci cvrkutaju kako mu je do tada medijski prlično zatomljena gay audijencija donijela bogatstvo. Do konca 80-ih je postao skupocjeni trade-mark (radio i sa Simple Minds, Propagandom, Band Aid, The Art Of Noise, Spandau Ballet, Pet Shop Boys…), a onda se nekako zagubio u 90-im i 21. stoljeću premda je nastavio istim tempom producirati i održavati rejting (Seal, David Coverdale, Rod Stewart, Cher, Tori Amos, Shane McGowan, Texas, t.A.T.u., Faith Hill, Olly Murs...), no stekao se dojam da više nije imao inovacijske ideje 'peglajući' utabani zvuk na razmeđi rock elektronike i analognog popa s bogatim orkestracijskim kulisama. Ovdje se nostalgično uhvatio za nekolicinu svojih uspješnica uz isto toliko onih koje nisu s njegovim producentskim potpisom, ali bi vjerojatno volio da je tako konvertirajući stari originalni zvuk u duh današnjice poštujući standarde, no odmah se prepoznaje pronicljiva štreberija da danas više nije moderno biti avangardan i izmišljati nove stilove s obzirom na sam pregled top ljestvica najprodavanijih singlova i albuma u zadnjih 10-15 godina. To se uočava već u uvodnoj "Swimming pools (drank)", contemporary r'n'b laganici Kendrick Lamara(2012., USA no. 17, UK no. 57) kojoj je samo pridodao orkestraciju s daškom Taylor Swift patetike u gostujućem vokalu Tori Amos. Sealova obrada "Steppin' out" Joe Jacksona (1982., UK no. 6, USA no. 6) provučena je kroz jazzy-soul/ soft-rock Steely Dan i svih besramnih plagijatora počevši od Simply Red naovamo, a smiješan je potez Yes-ovog hita "Owner of a lonely heart" (1983. USA no.1, UK no. 28) transportirajući ga u disco-house s vokalom Rick Astleya. Nekoć monumentalna "Slave to the rhythm" Grace Jones (1985, UK no. 12) sada je klavirska balada s gordom orkestracijom za blockbustere nalik na serijale James Bonda 007, a takvih komada ovdje ima ponajviše.

Možda je manje poznato da je nekoć kibicirao Pat Benatar koja ga nije šljivila niti 1%, pa je "Love is a battefield" (1983., UK no. 49, USA no. 5) sažeo u synth-pop s gostovanjem Marc Almonda u stilu 'mogla si imati pravog frajera, a sada dobivaš ljubaznu kontru', a kad su electro legende u igri, pozabavio se i s Depeche Mode "Personal Jesus" (1989., UK no. 13, USA no. 28) istovarivši ga u blues-rock s Iggy Popom koji će vam za masnu naknadu cvilidretati baš i narodnjake i najgori šund, naravno pod okriljem artističkog koncepta. Spomenimo da je i arogantna prepotentnost nezaobilazan duh starog Horna, evo, drži prodiku kako su neke pjesme bez njegove produkcije podbacile poput "Drive" (1984., UK no. 4, USA no. 3,) njujorških The Cars koji su kompletnu zaradu ovog velikog hita donirali gladi, bijedi i neimaštini u Etiopiji jer nisu mogli nastupiti na čuvenom Live Aidu 1985. i "White wedding" (1982., USA no. 36) Billy Idola jerbo bi on to 'drugačije i puno bolje' napravio: prvu u Sting-ovskoj revijalnoj jazzy-pop maniri, a drugu kao akustičnu americanu s mješovitim vokalima Andreje Coor i Jack Lukermana jer je LGTB oduvijek čučao u smušenoj punkerskoj pjesmi kada se Billy Idol još koliko-toliko znao snaći u autorskom fokusu. Dobro, stari ga kenja od pjesme do pjesme s uobraženošću, ali kaj se tiče seksualne androgenosti i transgendernosti, tu je uvijek bio pristaša višesmjernih odnosa prodavajući foru da je gay (zapravo nikad nije bio), ali sad je licemjerno nakon 4 decenije od najvećeg mu poduhvata, hita "Relax" (1984., UK no. 1, USA no. 10) FGTH dati vodeću riječ ženskom vokalu nekoć slavne Toyah i chill-out stilu začinjenom gitarom njezinog supruga Roberta Frippa. Kao da zaboraviše kako je štancao serije ploča isključivo za plesne podije. Ih-oh, mogao je ovdje barem starog Frenkija ponovno oživjeti jer se bend vratio nakon gotovo tri decenije odsustva u izvornoj postavi s Holly Johnsonom, Peter O'Tooleom i Paul Ruthefordom kojeg je danas jako teško prepoznati…





A na kraju je pokazao najveće zazubice: teško je uopće i pomisliti što bi bilo da je u originalu radio "Smells like teen spirit" Nirvane i "Avalon" Roxy Music. Vjerojatnost je da bi oba slučaja netragom propala, odnosno svijet za njih ne bi saznao: uneređene su klavirskim i orkestracijskim baladama za Broadway na relacijama Bacharacha i Andrew Llyod Webbera ("The Cats", "Jesus Christ Superstar", "Evita"...), raspoložive za pacifistički diktirane neo-hippy furke, a zna se dobro gdje je ovim evergreenima mjesto. Pokojni Kurt bi ga vjerojatno zagutio da mu je ovako spizdio najveći hit u karijeri, a Ferry & Roxy mu nikad ne bi dozvolili da upravo on otpjeva elegiju o karminama kralja Richarda. Baš me zanima kako se uspio dogovoriti s ostacima Nirvane i Roxy Music za korištenje njihovih pjesama u ovakvim izvedbama... Za stotinjak eura po pjesmi sigurno nije.



Pa ipak, ne može se osporiti da Horn s protokom svih ovih decenija više nema šmek. Dosta je toga izgubio u kreativnim referencama što se tiče istraživanja i novih deklinacija, aktualan je za profinjeni pop, a kako je neprestano jezdio u notornim vodama mainstreama kojeg samo zanima ogroman uspjeh, ne bi ga bilo nimalo loše angažirati u hrvatskoj zabavnoj estradi i pripadajućim trap-folk žanrovima. Poboljšao bi krvnu sliku i svjetonazor našeg Balkana, odnosno, onoliko koliko je nekoć uistinu bio napredan, toliko je ta njegova stagnacija danas revalorizirana za najširi puk kome kvaliteta nije prioritet nego pripadnost najmasovnijem stadu osjećaja zajedništva, a on se tu snalazi poput Tutića, Huljića i pokojnog Dujmića samo na daleko višljoj intelektualnoj razini.

Naslovi: 1.Swimming pools (drank) - TORI AMOS, 2.Steppin' out - SEAL, 3.Owner of a lonely heart - RICK ASTLEY, 4.Slave to the rhythm - LADY BLACKBIRD, 5.Love is a battefield - MARC ALMOND, 6.Personal Jesus - IGGY POP & PHOEBE LUNNY, 7.Drive - STEVE HOGART, 8.Relax - TOYAH & ROBERT FRIPP, 9.White wedding - ANDREA CORR & JACK LUKEMAN, 10.Smells like teen spirit - JACK LUKEMAN, 11.Avalo

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 14/01/2024