Pogledajte ih. Šumski su velika hrvatska underground supergrupa. Ne znaš koji od njih šestorice je vredniji, značajniji, znamenitiji i bolji, a počeli su kao osovina Kornela Šepera i Marina Jurage, još tamo u vrijeme bivše Juge pojavivši se na YURM-u 1991. kada je osvanuo prvi info o njima u nekadašnjem magazinu Heroina, taman prije raspada velike federacije. Ova današnja postava je radila i prethodni, odličan album "Ostrvo ledenog kita" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28427 (2018), prvi nakon čak 15 godina diskografske šutnje, pregled njihovih dosjea i brojnih suradnji su sami hvalospjevi karijere od Haustora, Cul-de-sac, Jinxa, Pipsa, Stampeda, Peach Pit, Brujača, The Babies, a o učešću sveprisutnog trubača Igora Pavlice bi se isto kao i o Kornelovom radu u sklopu najznačajnijeg hrvatskog kluba Močvare valjale napisati dvije zasebne, ako ne i tri enciklopedije od najmanje 500 stranica. Pred takvim glazbenicima koji imaju ogromno iskustvo, a manje-više nikad nisu skretali u ljigavi mainstream održavajući čisti umjetnički senzibilitet i iskonski pristup prema djelu vječito tražeći esenciju izraza, stoji nevjerojatan respekt kakvog uz njih imaju samo rijetki u našoj Hrvatskoj. Da bi se zornije dočaralo, uzmimo primjerice britansku scenu starije generacije i na jedan skup stavila ekipa u kojoj su Robert Fripp, Peter Hammill, Mark Isham i Rick Wakeman, za početak. Ono što je u svojim berlinskim danima tkao Bowie, priču o novom svijetu u vremenu kataklizme hladnog rata stvarajući neka od najznamenitijih djela vlastitog opusa, a bješe to tada sušta avangarda rocka u vremenu punka i nečega što će biti prozvano new-wave; istina, nije ih dobio u Hansa studiju, on sam je bio odličan saksofonist po potrebi, da se ne zaboravi. Težio je savršenstvu koje je i dobio, samo u tom trenutku, tih godina nije bilo shvaćeno. I dobro da je tako bilo drugujući s Brian Enom, a djelomice i s Frippom. Raporti i recenzije albuma "Low" i "Heroes" 1977. godine su bile očajne, čak i poražavajuće, imam te primjerke magazina Džuboks, prenosile su se kritike britanske i američke rock elite, naši jugoslavenski kritičari se nisu znali uhvatiti u koštac s novim strujama, a uz to, pojma nisu imali zašto je Bowie albume snimao baš u Njemačkoj jer, evo, još dandanas imamo prilike susretati napaljene, vrlo slične rockere iz 70-ih godina, nafurane na kompleksni progressive i obavezni blues koji o The Velvet Underground imaju površno mišljenje samo zahvaljujući Lou Reedu, a za krautrock i Captain Beefheart & His Magic Band gotovo i nisu čuli.

Šumski su otpočetka bili skloni svakojakim egzibicijama zahvaljujući slobodi i nesputanosti razvijajući se nezavisno od kurentnih trendova, a kako im je vrijeme prolazilo, ako se uzmu na ponovno preslušavanje rani radovi iz 90-ih godina, uočava se da Marin i Kornel nisu nimalo promjenili vlastiti senzibilitet stvaranja čudnih, mističnih, otkačenih i prijatno ekscentričnih pjesama sabijenih gotovo u pop-formate od 3 do 5 minuta, radiofoničnih i ugodnih. Usavršili su tkanje staccata gitara i bas linija do savršenstva uglavnom zaobilazeći riffove i 'šuseve' oslanjajući se isključivo na ideju i koncept pjesme, a ovaj puta i na koncizniju komunikaciju s audijencijom. Pretjerano je reći nakon više od 20 godina da album "Baba spava" iz 2000. godine nije bio 'dobro' prihvaćen. Bio je. Taman kad je objavljen, vrtio sam ga na radio Đurđevcu, a kako sam bio i DJ, ljudi su tražili pjesme s njega po klubovima i bircevima gdje sam puštao mjuzu.

Zasluga je to Marinovih priča i ugodnog, nimalo nametljivog vokala, te jednog nezaboravnog dočeka Nove godine 1993/94 u rock klubu Podravac u Virju kada su bili demo bend, trio, a koliko se sjećam, bubnjar je bio Ivo Urli. Tada su počastili krcati klub sa sjajnom feštom (pazite, tjedan dana ranije su tamo svirale zdrogirane i razvaljene Majke u prvoj postavi koja se rasturila), sve je odisalo nevjerojatnom atmosferom i ako uopće možete s današnjeg aspekta promotriti - ljudi su plesali, čagali, skakali i pogali, a znali su praktički samo jednu pjesmu "Sakupljači bilja" koju Šumski nisu htjeli svirati. Btw, "Sakupljači" su baš tada bili no.1 hit u Podravcu po glasovima publike, a Kornel mi je rekao 'to više ne sviramo'.

I pratio sam ih sve ove godine, da nepovjeruješ koliko ih se izredalo, biti će trideset, baš zahvaljujući tom prvome susretu s njima, a evo, ovime albumom pokazuju svoju veličanstvenost kompozicijskog talenta koji se tada jasno nazirao: trebalo je puno vremena da od početnih vraških, čak je bilo i hardcore izleta i jako lijepih ambijentalnih ekspresija, dođu do sjajnih kreativnih performansa, neka se nitko ne ljuti na moje subjektivne procjene, poput pokojnog Peđe Vraneševića i Laboratorije Zvuka koji su bili kompleksni rock cirkus za uživanje s potpunim smislom i konceptom. Laboratorija i Peđa su imali barem 7-8 velikih hitova, a i Haustor; oba benda su bili jako slični i zvučno, a i stilski, a i Šumski su na ovome albumu nastavljači ove odlične varijante.



Marin je redovito pisao ruralnu, gradskim pogledom rečeno, seosku poetiku idile. Ja sam dijete sa sela, iz Podravine i potpuno razumijem njegove stihove u kojima ga muči breme i stega grada, života u betonu, zgradama, kako bi najradije otišao u zabačeni, netaknuti dio svijeta, imao kućicu, obrađivao komad zemlje na kome bi uzgajao sve što mu treba, ali nikako da to realizira. To je poanta umjetnika s betona, čelika i stakla koji se odupire na najpristojniji način urbanom teroru pogrešnih procjena, a istovremeno je i neopisivo zabavan i duhovit. Gledam ga sa sela koje želi biti grad ili barem nešto takvo, ne može i ne treba naselje od 10.000 stanovnika biti grad. Nema smisla, a i čemu? Jedino u nekim zakonskim okvirima, stupidnim shemama da treba imati srednju školu, ambulantu, općinu, uništiti svu poljoprvredu i stočarstvo, što se, nažalost i desilo s takvim programima devastiranjem pojma selo, degrdiranjem seljaka, ratara i stočara na račun velike industrije, biznisa i ekonomije.



Iz pjesama na ovome albumu izvire ogromna doza pozitivizma onoga što je Marin odavno prikazao u "Sakupljačima" sofisticirano se priklajnjajući urbanoj mizantropiji i trendu kompromisa urbanog kao jedinog mogućeg i alternativnog - eh, da Rundekovsko-Haustorovskog 'idemo na selo'. Sjedi se po cijelu noć i razmišlja, može i na selu i u gradu sve dok ne dobiješ podoočnjake od silnog razmišljanja i premišljanja otpočevši s uvodnim naslovnim instrumentalom "Kolobari" lijepom staccato etidom prožetom violončelom i neo-classical elementima, te tremolima post-rocka u melodičnim varijacijama. "Vinodol", kompliment, je mogao biti na prvom albumu Haustora, pravi new-wave komad, previše skuliran jer se 'idemo iz kruga van, a čovjek je čovjeku bio drug' sjetno aludira na prethodni kontekst. Saksofon je odličan. "Sestra" je klasičan Šumski, neobavezan, bezbjedan, lepršav komad hit od samo 2 minute i 44 sekunde, a mogao bi postati poporilično veliki u recimo kolopletu, hm, Vještica, Vampire Weekend i Talking Heads noseći popularnu poruku 'nitko ne zna da ti si moja sestra'.



Esencija albuma je "Samo stvari", puna zvučnih ekperimenata, psihodelične laid-back atmosfere, a osim toga je i najdulja od 5 minuta post-moderne kakvu smo praktički i zaboravili nakon Mika Male benda, a mogla bi postati Šumski hit, ako će biti sreće neumoljivih radio urednika koji barem nešto razumiju, tamo recimo do žanra optimističnijeg Joy Division "Decades", jer 'ovdje samo stvari stanju, ovdje više nikog nema' . Primjetno post-punkerska "Povratak u budućnost" ulazi u siže kontemplacije neodređenosti i neizvjesnosti provučene kroz galaktičku apstrakciju lirskog nadrealizma kakvog nije niti Rundek imao na "Trećem svijetu", a kako je ritam plesan i rotirajući, svaka nadogradnja fantastične sekcije pune zvukova obogaćuju dinamiku čitavog scenarija inače vrlo kratkih i jezgovitih stihova.



"Stara neman" njedri fascinantno brazdanom mješancu Public Image Ltd. iz epohe "Metal Box" i Talking Heads s "Naked", ali ovdje ima sijaset neočekivanih prevrata da je prosto nevjerojatna kompozitorska intuicija ovog benda koji štima u najsitnije detalje da svaki stih opiše (!!!) tako da naprosto nije potreban nikakav popratni video, a od ovoga bi se moglo napraviti filmsko remek-djelo, biti ću pristojan, niti Idoli, a niti Labaratorija nisu ovako prakticirali u nekim ponajboljim stvarima. Uh, da ne zaglibim preduboko, ovo je fenomenalna pjesma koju pjeva miran i skuliran David Byrne hodajući uz Johnny Lydona lamentirajući jedan drugome o 'uznemirujućim mislima, snovima i ljudima dok stara neman opet prijeti' i, što drugo - 'šalješ poruke u boci'.

"Smrt" je najugodnija darkerijada za bivšu ili sadašnju dragu, čudnovata je i zagonetna psycho pjesma za razmatranje na daleke razmjere; Marinove tekstove je koji puta kriptogramski za shvatiti. Emotivan odnos straha od sanjanja smrti u snu, paranoje od spavanja, a sjajna ljubavna, vrlo rijetka u Šumskom opusu, "Deep Space Nine" otkriva pomalo i uzburkanije vode samoće što kad ostaneš sam. I onda, kad bi se nakon svega možda manje moglo očekivati, Šumski neočekivano odlazi u erotiku! "Posljednji sati" ima Radiohead šlih emotivno-armagedonske Morrissyvevske katastrofe 'ako želiš bit ćemo goli kada dođu posljednji sati' jer 'srce je motor koji će stati'.

Već dosta dugo nisam ovako pomno preslušavao album nekog našeg benda po desetak-dvadesetak puta analizirajući ga jer ovdje ima apsolutno genijalnih sviračkih zahvata, inovacija, efekata, pa čak i eksperimenata, ali sve je u nevjerojatnoj domeni relativno kratkih obrazaca ispunjenih kreativno sabijenim progressive-rock figurama. Prevario sam se na povratničkom albumu da se Marin i Kornel opravdavaju za dugogodišnju kreativno vidljivu i čujnu pauzu, te da će novi album napraviti tko zna kad i baš mi drago što je došao ovaj puno prije i to s najkonkretnijim, jako romantičnim apstrakcijama o svijetu današnjice, Hrvatske i svih ex-Yu teritorija.

Potpuni stvaralački zenit.

Naslovi: 1.Kolobari, 2.Vinodol, 3.Sestra, 4.Samo stvari, 5.Povratak u budućnost, 6.Stara neman, 7.Smrt, 8.Deep space nine, 9.Posljednji sati

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 26/09/2022