Ma jel' moguće - Peach Pit na Aquarius Records?! Da, ali to ne znači da su se iskomercijalizirali ili 'prodali'. Malo jesu 'mekši', no zato su ostali dosljedni u onome što najbolje rade - instrumentalnom math/noise-rocku.

Prije bi se reklo da je Aquarius Records potpisao za Peach Pit jer je teško očekivati da će ova skoro pa najstarija zagrebačka noise-rock ekipa ikad išta uraditi kompromitirajuće prema komercijalnoj industriji. Ne rade hitove, niti pjevane pjesme, teško ih je shvatiti, ali ih je zato lijepo slušati i diviti se njihovim idejama i tehnički gotovo pa savršenim instrumentalizacijama. Ne padaju na štoseve, nikoga ne kopiraju, nemaju pretencioznih ideja, kod njih sve teče nevjerojatno glatko ko' po špagici... I sad, prije nego što je to itko mogao očekivati, Peach Pit su objavili svoj zvanično treći album. Kažem prije svih očekivanja, jer dočekati njihov prethodni, drugi album "Sportrock" (objavljen kao split izdanje sa Majmoon) bila je apstrakcija poput očekivanja Godota nakon svih onih razilaženja i strategija 'malo hoćemo svirati, pa malo nećemo raditi' tokom prve decenije 21. stoljeća. Mene, kao pretpostavljam i mnoge od vas, ovako relativno brzo, nakon svega nepune tri godine objavljivanje novog Peach Pita je svakako prijatno iznenadilo s obzirom da nema tako dugo kako je alfa i omega benda, Mihael Bele sa svojim drugim bendom Tanker objavio mini album. Stvari sada očigledno idu u pravom smjeru - Mihaelu i bubnjaru Bruni Vidoviću djeca su malo porasla, porodične brige i obaveze su se smanjile, pa se dobilo više slobodnog vremena, a gitarist Franjo Glušac paralelno radi i u Brujačima, tako da je ekipa konačno 100% koncentrirana na svirku kao možda nikada u dosadašnjih 17 godina karijere. Od prethodne postave koja je snimila sjajan "Sportrock" nema više gitariste Brune Motika koji se posvetio bendu 7 That Spells (ranije je bio i u Tigrovoj masti), pa se osjeća da je zvuk ponešto izgubio na žestini i minimalističkoj matematici, no zato se otvorio prostor za Francove dinamične melodije koje sve više pokazuju elemente jazza i slobodnih improvizacija.

Može se reći da je ovo najmelodičniji Peach Pit do sada s nekoliko iznenađujuće mirnih i atmosferičnih skladbi ("Intro 2", "Stopping by woods on a snowy evening", "Shaken, not stirred"), te da su ovog puta čitav smisao uvili u potpuno sofisticirani art koji je ponovno u sportskom i borbenom dekoru. Od samog naslova koji je bio oproštajni pozdrav na zatvaranju ZOI u Sarajevu 1984., preko omota sa klizačicom i unutarnjeg na kojem se nalazi rustikalni crtež gomile hodajućih medvjedića Hidy i Howdy (maskote ZOI 1988. u Calgaryju) sa kratkom pričicom "Nindža odelo" (autor Daniel Bele) koju obavezno valja pročitati, sve do naziva pjesama koje vode kroz ovu fabulu. Sav taj konglomerat djeluje prilično nepovezano, osobito pričica o Seji, dečkiću koji je u osnovnoj školi prvo bio impresioniran riječnikom stranih riječi, a potom sanjao i maštao o tome da postane nindža; igrom slučaja je pobjedio na konkursu beogradskog magazina "Crni pojas" (yu-magazin za borilačke veštine i kulture istoka) i trebao je za nagradu dobiti pravo nindža odelo. S vremenom se ispostavilo da nagradni paket nije poslan, u međuvremenu se zaratilo, a iz Beograda je prvo dobio dojave iz redakcije 'da je paket poslan', a kako je bio neprekidno uporan nazivajući telefonom, na koncu je dobio odgovor 'slušaj ustašo, nećeš da dobiješ nindža odelo, jel ti jasno?'. Potpuno shrvan nad svojom tragedijom (a čak nije bio niti Hrvat da bi ga se po nacionalnoj osnovi moglo smatrati ustašom), uzdigao se poput Feniksa i postao breakdancer, dok se starim ljubavima više nikada nije vraćao... U tome sad počinje da se zapetljava (i odmotava) cijelo zamršeno klupko zajedničkih poveznica s vremenima ex-Yu za kojima mnogi opravdano plaču, lamentiraju i kukaju, jer su između ostalog budila velike i gorde emocije, parole, slogane; vremenima koja su davala socijalno, zdrastveno, obrazovno i stambeno sređene životne mogućnosti i uvjete, a između ostalog i sportske uspjehe, kao i nebrojena navijačka razočarenja. Baziravši svoju priču na sportu koji je prisutan i na prethodnom albumu, ovdje se radnja odvija kroz fikcijski slijed događaja. Promotri li se omotnica na kojoj je klizačica koja je pala i diže se, te se usporedi sa pričicom "Nindža odelo", zajednička im je borbenost, sportski duh i ustrajnost da se nakon poraza valja sa terena povući podignute glave. Ovu poveznicu još najslikovitije predočava skladba "Shaken, not stirred", a nedostatak aplauza koji obično zadesi ovakve aktere nakon povlačenja sa ringa opisuje predzadnja "All good to those who wait" koja opet na metaforičan način prebacuje težište radnje na sljedećeg borca. Album završava sa mistificiranom "The who song" o kojoj se tek može nagađati šta sve nije upleteno u ovu zamršenu fabulu...

Album se glazbeno uglavnom giba od laganijeg uvodnika ("Intro 2"), a onda se do sredine radnja odvija u sve jačim, bržim i žešćim opservacijama koje su u određenoj mjeri sljedbenici zvuka sa "Sportrock" albuma (pjesme "I want to be shot… into space… by a huge cannon… while I'm playing", "Thirty blows", "Here come the dragon raiders!" i "Flowering the desert"). Sa već spomenutom laganom ambijentalkom "Stopping by woods on a snowy evening" u kojoj se bubnjar Bruno dobro poigrao razlomljenim ritmovima i eksperimentima, album kreće u zvučno zamršenije skulpture. Tu se koriste sasvim nove tehnikalije i znatno drugačiji pristupi poput jazz sintagmi uvijenih u art formate ("Shaken, not stirred") sa preplitanjem Francovih spontanih melodičnih šara i humpa-cumpa ritmova kakve do sada bend nikada nije koristio ("I'll get you, my pretty, and your little dog too!"), a nakon tko zna koliko vremena, pa čak i više od decenije, Peach Pit su zasvirali i riffove. Ali ne bilo kakve, već na bas gitari (ili možda bariton gitari u "All good to those who wait") što im daje jedan sasvim drugačiji oblik sa fantastičnim jazz/math melodijama. Riffova se također hvataju i na samom završetku albuma ("The who song") kroz sirove shuffleove s primjesama bluesa.

Peach Pit unatoč tome što neprekidno gaje tradicijski noise-rock zvuk još tamo od onih prvih materijala "Tricky Slaughter Operation" i "Autom/ Christmass Greeting Card '98" s konca 90-ih, nikada nisu bili bend koji bi na konto distorzija i buke zataškavao nekakve falševe ili lošu, zbrljanu svirku. Naprotiv, u njihovom zvuku se uvijek prepoznavala konciznost i vrhunska instrumentalizacija, a ovom prilikom ona je najrafiniranija do sada. Nije onako žestoka kao na prethodniku, ali ništa zato. Ovdje su Franc, Mihael i Bruno pokazali da su bez ikakve sumnje osim talentiranosti potpuno doradili tehničke pojedinosti, ovladali kompozitorskim vještinama i s pravom nose epitet svirački najdotjeranije alternativne rock ekipe u Hrvatskoj.

Album je kao službeno cd izdanje objavljen za Aquarius, a tko ga želi na vinilu, pronaći će ga na austrijskom Interstellar Records. Kao kuriozitet, objavljen je i na audio kasetama za splitskog izdavača Guranje s litice, te za japanski Friend Of Mine. U svim pogledima, "Doviđenja u Calgaryju" je istinsko remek-djelo dostupno u svim formatima. Pravi fanovi će vjerojatno za vlastitu kolekciju nabaviti sva tri nosača zvuka...

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 26/10/2011