Momentalno pripremajući doktorat na SUNY Stony Brook, te radeći kao pripravnica paralelno na glazbenim školama Yale i Juilliard, ova mlada američka kontrabasistica već se pozamašno etablirala u glazbenim krugovima radeći s Philip Glass Ensemble, Tyondai Braxtonom (Battles), Johnny Greenwoodom (Radiohead), Norah Jones, Bryce Dessnerom (The National), Meredith Monk, Jeffom Mangumom (Neutral Milk Hotel), Steve Reichom, Sharom Worden (My Brightest Diamond), The Wordless Music Orchestra, Bang On A Can i 'all-star, all-female quintet' (Time Out New York) Victoire čija je članica. Posljednjespomenuti bend s debi albumom "Cathedral City" uvršten je među 10 najboljih radova 2010. po New York Timesu, a posljednji "Vespers for a New Dark Age" (2015) kolaboracija je s Glennom Kotcheom bubnjarem Wilco. S ovako izuzetnom listom gostovanja i učešća svakako da je mnogo toga štošta ostavilo traga na njen rad i utjecaje. Prije svega na samu svirku i tretman kontrabasa kao rijetkog solo ili vodećeg instrumenta kome pristupa s nekoliko aspekata - staccata, svirka gudalom, lupkanje po truplu, interakcija s elektronskim efektima, odnosno u svakoj od 4 vitalne kompozicije prikazuje različite metode korištenja najvećeg gudačkog glazbala. Utjecaji Philip Glassa i Steve Reicha očitavaju se u uvodnom komadu "La isla magica" Angelice Negron provučenim u obrazac minimalističke elektronike s glitchy dodacima gdje Eleonore kombinira staccata i režave poteze gudalom u visokim registrima, dok je "Crocodile" Florent Ghysa simpatična dječja melodija protkana eksperimentima suptilne ekspresije uz koju koristi i spoken-word na francuskom putem dijaloga s kontrabasom. A u dvije najvitalnije teme "Heavy beating" (Wil Smith) i "Home" (Jenny Olivia Johnson) upušta se u rockerskije utjecaje grubog noisea, pa i post-industriala oslobađajući funkciju instrumenta iz tradicionalističkog ruha. Završni dio naslovne teme sasvim lako bi mogao zavarati da je riječ o nekom novom drone/post-rock/no-wave/industrial predlošku za eskapade Swansa. Na koncu posve začudi remiks iste u izdanju Lorne Dune kroz prizmu ambijentalnog synth-popa i trip-hopa poput recimo OMD ili posljednjeg, odličnog albuma Blancmange "Commuter 23".

Kada krene prva tema sasvim je neizvjesno kuda će odvesti daljnji razvoj događaja, a on je uistinu nepredvidljiv iz momenta u moment. Sam album i nije reprezentativan dio kataloga Innova Recordings, već bi daleko bolje sjeo u recimo zbirku etiketa koje se bave alternativnim odmacima od kurentne pop i rock scene s obzirom da je Eleonore širokih horizonta koji podjednako zagovaraju i suvremeniji izričaj ekspresije rocka kao i modernu klasičnu glazbu. Treba joj svakako progledati kroz prste na račun šturih kompozitorskih zahvata i pomanjkanja adekvatnog koncepta. Vidi se da još sazrijeva, te da od nje valja očekivati svašta. Jednog dana ovaj debi će možda biti samo uvertira u tko zna što.

Naslovi: 1.La isla magica, 2.Crocodile, 3.Heavy beating, 4.Home, 5.Home (remix)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 26/06/2016