S juga Italije iz Kalabrije gdje bijesne požari u enormnoj katastrofi i suši, točnije iz grada Lamezia Terme (oko 70.000 stanovnika) koji je smješten tek nekih 20-30 km od tog područja, stigao je drugi album trojca McKenzie snimljen u Firenci još u vrijeme ne samo prije tih požara, već i COVID-19 pandemije. Čekalo se dosta dugo na završni miks kojeg je radio Carlo Scali, a ako bi se očekivao neki komentar na sva ta dešavanja, ovi momci imaju sasvim drugačiju priču. Nastavljaju i dalje svojim upečatljivim noise-rockom s ponešto post-hardcore stila kroz svega pola sata materijala visoke kakvoće zanimljivog lingvističkog složenca koji bi se na hrvatski preveo kao 'životinjsko potkrovlje', a u njemu se nađu skakavci, papiga, supovi, jegulje, pa čak i jedna ruža, te klatež koja se manje-više nalazi na omotnici u dizajnu Pasquale De Sensija. Kad se nađete okruženi takvim izborom živine koja baš i nije uobičajena za domaćinstvo, ajde izuzev papige i konja koji je ionako već odavno postao zaštićen u Europi da više ne mora tegliti i vući teret već ga se samo viđa po hipodromima i još ponegdje na selu, jasna stvar je da su McKenzie kroz 8 pjesama dočarali ljudske karaktere koristeći i basnu kao idealnu metaforu da je današnji čovjek unatoč urbanom načinu života neprekidno okružen životinjskim nagonima i instinktima. Mora biti, ako ste pratili dva njihova ranija, odlična izdanja neimenovani "Ep" (2016) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=23964 i debi album "Falena" (2018) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28504 da ste primijetili tri nule '000' s kojima se vole satirično poistovjećivati, a ovaj puta ih preskače čak i majmun, odnosno riječ je o duhovito sročenoj komediji života s ironičnim prikazom sasvim prosječnog, čak i nedovoljno poznatog i afirmiranog alternativnog rockera oko kojega krešti živina namećući svoj poredak stanja stvari. Naravno, bend ne ostaje satjeran u kut čekajući da se nešto promijeni, već žestoko odgovara romaneskno-zabavnom dramatikom svim tim protuhama, a i onima voljenima, jer kako bi ste recimo protumačili papigu nego kao vlastitu suprugu ili djevojku koja glanca jedno te isto i sjedi vam na ramenu ne odvajajući se od vas… Ajde, ima tu i ponekog leptira, no njegov život je kratak, kao i simbolike da se suprotni polovi privlače. Tako još uvijek govore zakoni fizike.



Iz blago kovitlavog gitarskog post-rock pletenja počinje snažni uvodnik naslovne "Zooloft"; bas gitara brunda, bubanj rešeta bojnu koračnicu, gitara drži riffove, a programatski vokal poput govornika najavljuje metež kojeg bend održava u nevjerojatnom redu i disciplini otprilike istom onom mjerom kada ste osuđeni da svaki dan pospremate nered vlastitih ukućana. Bez obzira vikali na njih pokušavajući ih prilagoditi nekim osnovnim principima, uvijek će ostaviti za sobom dovoljno materijala da vas razljute. Simpatičan alter/indie-rock staccato početak "Varenne" pojačan i harmonijama reverba (rekao bih čak i syntha?) ulazi u plesni rock 4/4 takta s odriješitim bas linijama nalik post-punk fuziji Joy Division s Interpol, a mora se primijetiti i dobar dio strategije Peter Gabriela iz epohe albuma "III" i "IV", posebice pjesama "I don't remember" i "Shock the monkey", te nekih radova Talking Heads mada u melodičnom aspektu umnogome odudara. Ali metalizirani funk bas Lucce i bubnjevi Franka su pravi uštimani groove za ples na new-wave/ gothic razini u raspjevanoj melodiji za arije i ovacije. Ubjedljivi radio hit, van sumnje.



Nešto kaotičniji početak "Cavallette" je ulazak u post-hardcore Fugazi, no ovdje nije naglašena gitara Renata, već taj moćan plesni ritam i melodičan vokal koji idealno odgovara nu/cold-wave/krautrock stilu. Smirenje dolazi, a šta bi drugo, nego sa ženom "Rosa M" u melankoličnom izdanju koje prate turbulentni gitarski izbojci, psihodelična atmosfera i prljavija produkcija s neočekivanim auto-tune efektima i marimbom finiširajući noise eksplozijama. Najdulja "Medusa" (skoro 5 minuta) zalazi u duboku psihodeliju s dinamičkim progressive atributima; bolje poznavatelje će asocirati na drugi album beogradskog Električnog Orgazma "Lišće prekriva Lisabon" iz 1982. kada su imali čudnovate pjesme (i još ponajbolje), te onoga što je Lucca radio s bivšim bendom DiCose www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=23964, a tu je bilo svačega vrlo zanimljivog mada još nedovoljno izgrađenog.

Premda ovdje nisu prišli nekim jačim eksplozijama izuzev u predzadnjoj "Avvoltoi" protegnuvši pravi post-hardcore one prve generacije (Naked Raygun i Fugazi) u nepune 3 minute, nikako se ne može osporiti činjenica da su moderan alternativan trio koji nije niti standardni indie-rock, neki novi revival noise-rocka, post-punka, gothica, mada završna radio-friendly laganica "Murene" komotno prolazi u asortimanu hitova Arctic Monkeys, The Cranberries, post-grungea, post-rocka i naravno, nezaobilaznih Pixies, utemeljitelja ovakvog žanra.



Bolji pratitelji benda primijetiti će redukciju, odnosno metamorfozu nekadašnjih prog aranžmana u kompresirane dekoracije što se mijenjaju svako malo ovisno o gabaritu pjesme, a lirika na talijanskom ima svoje iznimne vrline poput recimo akrostiha "Cavallette", sofisticiranih životnih priča, basni, pa i jadikovki s paradoksnim elementima svakodnevnice što skače amplitudama od uzbuđenja do razočarenja. Gradivo debija je preraslo u novi stupanj na kreativnoj ljestvici 'quei passi sordi lì mi aspettano' gdje ne čekaju gluhi koraci.

Naslovi: 1.Zooloft, 2.Varenne, 3.Cavallette, 4.Rosa M, 5.Medusa, 6.Cocorita, 7.Avvoltoi, 8.Murene

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/08/2021