Opsovat ću tristo puta u sebi zato što neću moći 24-tog u Graz da vidim celtic punk mašinu zvanu Flogging Molly. Isto tako sam psovao kad sam propustio Dropkick Murphyse u Bologni (ili Milanu, gdje li), što je samo moja krivica. Previše sam lijen da prijeđem stotine kilometara samo zato da bih 2 sata uživao u miloj mi i mazohistričkoj buci i istu se večer sa zujanjem u ušima vozio nazad. No, zato eto mi The Real McKenzies, škotskih potomaka iz Vancouvera. Zbog njih definitivno ne bih potegao do Austrije, ali ako su već u KSET-u a muzički su bliski FM, zašto da ne? Ili što bi rekli kolege s BBC-ja why yes no! Gledao sam ih onomad, prije dvije godine kad su prvi put došli u KSET i baš su mi se svidjeli. Na jedan simpatično pijani način, doduše, valjda zato što sam i sam bio drven od visokotlačnog razvodnjenog piva, te cigaretnog dima. Band je do sada prošao mnoge kilometre i turneje, dvaput su svirali u Hrvatskoj, jednom u Boogaloou, drugi put na DOF-u u Požegi, čega se najvjerojatnije ne žele sjećati. To nisam gledao, ali sam čuo da je pjevač bio pijan kao kanta i konstantno podjebavao ne manje pijanu masu, zbog čega su TRM jedva izvukli živu glavu iz kandži nabrijanih pankera, odmah po završetku koncerta. Ali dođoše oni opet , potvrđujući pravilo po kojem žive. Rebels to the bone!

Dođoh i ja, očekujući da su ih česte turneje, prijeđeni kilometri i incidenti barem nečemu naučili. Pa….Može se reći da jesu. Naučili su se kako da brže sviraju, kako da budu gluplji nego što su bili onda, i kako da se izvuku na celtic-punk žanr iako su im gajde potpuno otkazale poslušnost. I to ne zato što se gajdaš zgazio od alkohola kao zadnji put, nego zato što gajde jednostavno nisu radile kako treba. A bez gajdi, TRM zvuče kao prosječni sjevernoamerički punk rock s prišivcima, tetovažama s potpuno istim rifovima i prijelazima koje ste čuli trilijun puta ako ste ikada slušali Ramonese, Sex Pistolse ili Sham 69. Ono što ih razlikuje od ostatka žanrovskog prosjeka je samo to što nose kiltove i što imaju dva pijanca (gitarista i gajdaš) koji padaju po stageu pa je to kao super. Tu i tamo zabljesne nekakav riffuljek ili simpatična gajdaška melodija za koje se upravo začudite otkud su zalutale u ovaj kaos. A onda uleti pjevač sa svojim idiotskim poklicima "Yea Zagreb!" i "Lemme see your hands!" ili se drugi gitarista (onaj pijani s kožuhom) uhvati naštimavati usred pjesme, i opet sve postane samo rafalna paljba basa i bubnja.

I upravo zato moram odati priznanje ritam sekciji. Da nema ritam mašine s galskim repićima a la Obelix i sitnog te dinamitnog basiste (njega pogotovo), TRM bi stvarno bili kurac na batini, i zvučali bi kao prosječni američki srednjoškolski band koji je previše čitao dogodovštine Williama Wallacea i naslušao se Ramonesa.

Ovako zvuče samo kao prosječni srednoškolski band koji se načitao podviga Williama Wallacea i naslušao Ramonesa s dobrim basom i bubnjem. Baš kao i njihovi idoli Sex Pistolsi, koje često spominju u biografiji na svojoj myspace stranici.

I na kraju, još me jedna stvar razljutila. Zbog incidenta na DOF-u band je doveo svoje privatno osiguranje! Ti frajeri oštrih pogleda zavijeni u crno prešetavali su se KSET-om i skenirali okolinu kao terminatori, tražeći krivca. Ali više su mi izgledali kao da traže žrtveno janje kojega bi poslije mogli proglasiti krivcem kad mu razbiju bubrege. A to uz ovakvu muziku i na ovakvom mjestu, uopće nije teško. Ti mračni tipovi zavijieni u security odore nisu niti pomislili da im se dežurni krivac nalazi ispred nosa i to baš na samom stageu a odaziva se na ime Paul McKenzie. Mislim, kako se možeš ugodno osjećati na punk koncertu na kojima je pogo normalna i očekivana pojava, ako se okolo šeću tipovi kojima je posao prebijanje drugih? To automatski znači da na svoju publiku gledaš s visoka, odnosno da ih vidiš kao pijane budale koje će te bez pardona gađati bocom. Ako to očekuješ od svoje publike onda na kraju to i dobiješ. Molim lijepo. A stav opakih momaka s mudima u kiltovima koji ne jebu živu silu, kod mene može proći samo bez securityja.

Iz priloženog se vidi da su TRM muda zamijenili suknjicama i tetovažama. To možda prolazi kod pijanih rabijatnih klinaca ali ne kod mene. Zato dečki, dok se ne naučite nositi sa svojom slavom, manje vremena provodite u tattoo-salonima a više u garaži, pa ćete se s vremenom naučiti biti opaki momci. Koji znaju svirati.

djole // 14/11/2008