Ne znam je li to zato što ti bendovi ionako sviraju 200 koncerata godišnje, ili se ipak radi o tome da zbilja postoji neka posebna ljubav između zagrebačke publike i folk punk izvođača, ali kada bismo pokušali pobrojati sve nastupe Flogging Molly, Gogol Bordella i sličnih u Zagrebu u 21. stoljeću, došli bismo do ogromne brojke, siguran sam. Tu negdje, donekle u sjeni nabrojanih, ali ipak daleko od opskurnosti, egzistiraju i The Real McKenzies, skupina simpatičnih Kanađana predvođena karizmatičnim Paulom McKenziem koja nas je u četvrtak posjetila po jubilarni tisućiti put kako bi nam pokazala neke nove članove, neke nove pjesme i neke stare guzice. To s novim članovima i nije neko iznenađenje, pošto je Paul jedini "real McKenzie" a ostatak postave je vječito rotirajuća garnitura. Ovo o novim pjesmama također nije iznenađenje, budući da se radi o vrlo diskografski aktivnom bendu (nedavno su objavili svoj deseti album!) koji uvijek ima nekog novog asa u rukavu ali se ipak većinom drži starih karata. A i ta njegova gola guzica koju je u nekoliko navrata izložio svjetlu je isto viđena fora. Nadalje, što se tiče muzike - e tu tek nema ništa nova, sve je bazirano na klasičnom punk rocku s elementima škotskih melodija i masom gajdi kao veselim dodatkom. Provjerena, dakle, formula za dobru zabavu. Neki će reći da takva muzika ima cijelo vrijeme isti kalup, da je nekvalitetna, naporna i nezanimljiva. Čak će možda zlobno i dodati da nema potrebe da se ide na takve gigove jer ako si bio na jednom, to ti je kao da si ih sve vidio. Za slučaj da sam upravo citirao izjave nekog vašeg prijatelja, toplo vam preporučam da okončate sve odnose s tom osobom, čim prije. Ne zato što nije u pravu (jer, iskreno, većim dijelom čak i jest), nego zato što je po svoj prilici teški sociopat. Ono što gigove poput ovog čini vrijednima izdvajanja vremena i novaca nije sviračka virtuoznost (iako, daleko od toga da McKenziesi ne znaju muzicirati), niti pjevačeve odlične vokalne sposobnosti (zbilja, glas mu je više "prepoznatljiv" nego "ugodan"). Radi se o tisuću drugih stvari. Prvo, o pivi i viskiju. Pa o kiltovima, zastavama i kapama. Zatim o znojnom pogu i krvavim koljenima. I ono najvažnije, radi se o prekrasnoj atmosferi punoj nekog zajedništva i topline, popraćenoj širokim osmijesima gdje kod se okreneš. E, muzika koja je u stanju sve to uzrokovati - ona će za mene uvijek biti dobra, što god tko kazao. Jer glazba je prije svega emocija, i izmjena iste s publikom, a tek onda sve drugo. A The Real McKenzies to rade jebeno dobro i isključivo zato su već preko 20 godina u stanju bukirati i napuniti svaku dvoranu diljem svijeta. Dobro, Vintage Industrial Bar tog četvrtka nije bio pun, ali je bilo ljudi točno do one mjere koja se u svakom izvještaju u povijesti naziva "ugodnom popunjenošću".

Odmah na ulazu u klub je bio plakat na kojem je pisalo Tartan Army Croatia što me na prvu osupnulo jer se grozim od bilo kakve militante spike. No, ispostavlja se da se radi o nekakvoj ekipi zaljubljenika u Škotsku koji su prije dvije godine pokrenuli klub Hrvatsko - Škotskog prijateljstva. Ne znam u kakvoj su oni vezi s dolaskom Real McKenziesa u Vintage, ali znam da je unutra bilo dosta ljudi u njihovim majicama, i da se sve to skupa čini kao jedna skroz kul inicijativa. Mislim, odabereš neku zemlju koja ti se sviđa i onda se jednom mjesečno nađeš s ljudima koji dijele tu simpatiju pa lijepo svi zajedno pričate o tome kako je tamo divno, tako si ja to zamišljam. Hm, razmišljam o pokretanju kluba Hrvatsko - Makedonskog prijateljstva. Ili možda to već postoji? Kakogod, čini se da sam malo skrenuo s teme. Znači, nije bilo predgrupe. To je u biti dosta rijedak potez, iznenađujuće rijedak čak. Ali kad čovjek razmisli, i nije toliko nelogičan, ja ga donekle podržavam. Mislim, ako kao organizator ne možeš naći neku pravu, jaku predgrupu (tko bi to uopće u nas mogao biti? Belfast Food?), onda u biti imaš više štete nego koristi, jer više tebe koštaju cuga i (nedajbože!) putni troškovi koje im moraš pokriti, nego što imaš profita od tih 0 karata više koje si zbog njih uspio prodati. A da ne govorim da će narod prije ući unutra ako čuje da Rose Tattoo trešti iz zvučnika nego da ju neka predgrupa šlampavo pokušava obraditi. No, dobro, pređimo konačno na sam koncert budući da sam već sam sebi polako dosadan - McKenzies su kročili na pozornicu nešto poslije 10 i počeli s nešto mekšim stvarima. To jest, ne znam. Postoji teorija da prvi dio giga oni sviraju mekše pa poslije podivljaju nasuprot kojoj stoji teorija po kojoj narod za vrijeme koncerta popije još te zadnje dvije pive i deci prošvercane rakije pa počne divljati na pjesme na koje bi, da su odsvirane na početku, kimao glavama. Bit će da je istina negdje između. Atmosfera je, dakle, zaključili ste već, isprva bila vrlo mlaka, ali se dodatno zagrijavala svakim prekrasnim zvukom iz gajdi, gitaristovom provokacijom ili Paulovom polu-feminiziranom gestikulacijom. Jednostavno, ovi ljudi znaju kako se pravi show i neće odustati dok vam ga ne podare. Na ruku im ide i to što su u sadašnjoj inkarnaciji benda svi baš totalne ljudine. I to čak ne nužno u isključivo pozitivnom smislu. Ali su ljudine. Hoću reći, nisam siguran bi li mi neki od njih, da ga sretnem na ulici, odvalio šamar ili me pozvao na pivo, ali sam siguran da me u svakom slučaju ne bi pustio da mirno prođem. Razlozi zbog kojih tako mislim su ti što mi je gitarist za vrijeme svirke uspio neprimjetno ukrasti cigaretu iz ruke, a gajdaš (gajdist?) me malo trknuo nogom po ramenu. A to nisu baš redovne scene, složit ćete se. Odsvirali su dvadesetak pjesama, podjednaku količinu pažnje posvećujući svakoj fazi bogate karijere a onda bez pozdrava šmugnuli u backstage. I tu je već, nakon sat i nešto sitno vremena, opasno mirisalo na kraj. Jer je svjetina bila vrlo tiha u dozivanju na bis, toliko tiha da su momci čak jednom kad su se (ipak) vratili, prokomentirali kako nismo zvučali kao da ih baš želimo nazad. Da je koncert završio tu, sad biste čitali izvještaj o neočekivano mlakom nastupu The Real McKenziesa u prevelikom prostoru. No, ono što se dogodilo nakon toga je podiglo ocjenu giga bar za četiri broja. Palo je još par novih stvari, a onda su odložili instrumente i svi zajedno otpjevali staru sea shanty Barrett's Privateers. I tu je tek sve kliknulo nekako, ljubav je prostrujala zrakom. Dvorana im je samoinicijativno počela držati ritam pljeskanjem, i svi su pjevali i tona pozitivne energije je odjednom izmigoljila od ispod kiltova i ušla nam u srca. Tako da je onda poziv na drugi bis bio puno glasniji i srčaniji. I na treći, i na četvrti, i na peti, i na šesti. Ne šalim se, zbilja su se vraćali bezbroj puta. Nisu ništa svirali, samo su, zagrljeni s fanovima na bini, pjevali te stare napjeve, smijali se, zafrkavali i uživali. Najveća garancija da bend nije došao samo pokupiti lovu i produžiti dalje je ta kad izađu na šest biseva. Prije nego što su konačno zatvorili vrata backstagea s druge strane, Paul McKenzie nam je rekao da nas neizmjerno vole. I mi smo znali da govori istinu. Uzajamno je.

ujak stanley // 02/06/2015