S dvije pjesme "Negli occhi il gesto" i "L'ultimo" koje se nalaze na debitantnskom bezimenom EP-iju iz 2016., ali u novim verzijama, ovaj talijanski trojac s juga Kalabrije na najbolji mogući način prikazuje streloviti napredak. Konačno realizirani album prvijenac "Falena" objavljen 13.X 2018. ne samo da potvrđuje sve one hvalospjeve spomenutog debija, već ga i nadebelo nadmašuje. Kao prvo, ovdje su produkcija Vladimir Costabileja i mastering Giulio Ragno Favera učinili znatan korak ka poboljšanju tonskih performansa. Makar koliko mi se dopadao spomenuti EP, moram priznati da ovakvu tehničku obradu nisam očekivao. Prisjetiti ću, imali su prljavi garažni zvuk, a ovdje je on sjajno reduciran u finu i čistu kompaktnu kulisu s kojom ama baš ništa nisu izgubili na energiji i prodornosti. Recimo, to je ono što je primjerice spriječavalo mnoge alternativne bendove 80-ih i 90-ih da se otisnu na razinu široke audijencije sve dok ih pod svoje nije uzeo vrstan producent koji je točno znao što treba i kako raditi sa zvukom. A druga stvar je da ništa nisu oduzeli onome prvotnom kompleksnom izričaju što će reći da im novih 6 kompozicija (+ 2 spomenute stare) i dalje pokazuju prog karakteristike učestalim aranžmanskim promjenama.



Mada se to ne uočava od prve, evo već uvodna skladba "Lupus in fabula" potvrđuje specifičnost umijeća ovog trojca koji je uspio nadvladati 'prazan prostor' u glazbi jednostavnim gitarskim humpa-cumpa taktom i 'pletećim' basom, no međuintervali su čudnih razmjera s neobičnim smislom za bubnjarsku ritmiku i ambijentalnim dionicama bačenim u psihodeliju, da bi naposljetku završni dio pripao grlenim arijama. Najavni singl "Sergio" također počinje gitarskim humpa-cumpa tretmanom, ali čvrsto ga fiksira taj melodičan bas i obavezan brzi ritam da bi se u sredini pjesme desila znatna promjena ka srednjem tempu i učestalim staccatima u noise dijafragmi s ponovno glenim arijama na kraju. Laganija "Come se" počinje cijelim nizom breakova i vokalnim arijama s insinuacijama na post-punk razvijajući dinamiku ka eksplozivnim tenzijama, "Coppa e spada" je jedna od tipičnih Fugazi stvarčina s tempom koračnice, čak je i vokal Ian McKaye-vski, "Mia" je pak najlakša i najtromija evocirajući grunge u prvom dijelu, no ti grleni vokali i arije daju sasvim drugačiji štimung, da bi drugi dio aranžmana opet uronio u sasvim drugačiji tretman. Naposljetku, "10 gradi" također umjerenog tempa s isprekidanim bas linijama i adekvatnim gitarskim spektrom staccata i vulkanskih riffova u dinamičkom redosljedu pečate tih 6 novih stvarčina s kojima je sad posve jasno da su kao bend učinili mnogo na izgradnji vlastitog stila.

Prije svega, to su te specifične vokalne arije na talijanskom jeziku koje im kao malo kome u rocku daju poseban autorski legitiman simbol, onaj prepoznatljivi i unikatan. Elem, lako je oponašati arije poznatih i priznatih grla rocka i njihovih ultimativnih shema, no malo tko se ovako intrigantno upušta u razvijanje vlastitih sposobnosti kao ovi Kalabrijci. Istina, ovo troje glazbenika nisu neki posebni virtuozi, ali način na koji su napravili i dekorirali svoju glazbu jest za svaku pohvalu. Mogli su kao tisuće i tisuće bendova valjati po jedan riff u svakoj pjesmi i prangijati ga 3-4 minute, no nisu. Imaju tu posebnu draž da ništa ne prepuštaju slučaju, pa čak niti auditoriju na volju, odnosno imaju svoj stav, a kao ovakav je itekako dobrodošao u sve monotoniji spektar modernog rocka 21. stoljeća.

Naslovi: 1.Lupus in fabula, 2.Negli occhi il gesto, 3.Sergio, 4.Come se, 5.Coppa e spada, 6.Mia, 7.10 gradi, 8.L'ultimo

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/10/2018