Neka mi ne zamjere pokojni Frank Zappa pokopan u Laure Canyonu još davne 1993., pa i Don Van Vliet (Captain Beefheart, sahranjen 2010.) da se nakon njih još našlo junaka u eksperimentalnom i progressive rocku, najzahtjevnijem, a i avangardnom žanru od pojave r'n'r kulture. Liquid Tension Experiment su mirovali jako dugo, a nastali su nakon Zappine smrti i to, podosta, 1997. kao supergrupa okupljena oko Mike Portnoyja, bubnjara Dream Theater s tri vanserijska glazbenika - John Petruccija (gitara), Tony Levina (bas, ex-King Crimson, ex-Peter Gabriel) i Jordan Rudessa (klavijature). Njihova imena su dostojna svake rock enciklopedije, a samo 3 albuma koje imaju (ovo im je tek treći) spadaju u najvišlji domet sviračke tehnologije na organski način. Ponegdje se nalazi podatak da je ovo progressive-metal, ali to baš i nije točno, izuzev vraškog uvodnog komada "Hypersonic" u trajanju od 8 i pol minuta gdje Petrucci skida skale šakom i kapom u okršaju s nevjerojatnim Portnoyjevim bubnjarskim duelima stvarajući najvirtuozniji instrumentalni progressive, ajde i metal na simfonijskoj razini vrijednog svakog dostojanstva uz adekvatne ulete Rudessa na klavijaturama dajući vrsno izabran konglomerat prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jeste, znam da je virtuoznost mnogima 'preko glave' i zvuči kao bahato preseravanje poput sprinta na 100 metara s ciljem obaranja svjetskog rekorda, ali ako se proguta ta prva, fantastična injekcija, naredne, dakako instrumentalne teme, imaju vrsne parametre. "Beating the odds" šara hard-rock psihodelijom za virtuozni headbanging pun uživancije prebiranja po vratu gitare, ima letargičan dio stvoren za sve željne lijepe melodije, dok treća "Liquid evolution" u prvi mah stavlja bas Levinea, Gabrielovski world-music, pomalo i Stingovu atmosferu albuma "...Nothing Like The Sun" (1987), a primijeti će te, mnogo toga je u raspoloženju ukrao i Gibboni za neke svoje velike hitove. Bez obzira na ovu primjedbu, ova vrlo kratka skladba od samo 3 i pol minute je komercijalni highlight pun ambijentalnih akcija.



"The pasage of time" kroz hard/ heavy riffove povlači staru King Crimson fuziju kompleksnih udaraca i spetljanih Zappinih solaža, vraća potpuno povjerenje u 70-te energičnim rokačinama, ali i sentimentalnim klavirskim dijelovima u koje, naravno Petrucci idealno 'sjeda' svojim šmekom nepredvidljivih bravura miješajući energiju s jasnom improvizacijskom jazz-rock atmosferom. Relativno kraća "Chris & Kevin's amazing odyssey" je eksperimentalan komad od samo 5 minuta s brundavo-režavim basom vjerojatno odsviranog s gudalom u kojeg su samo uključeni teški, tromi bubnjevi u doom atmosferi, što je znak da ovi sjajni glazbenici itekako prate trendove pridajući im nove karakteristike, recimo spoja Moss, The White Stripes i nezaobilaznih Black Sabbath. Pjesma naoko prođe brzo i nimalo se ne doima kao sastavni dio virtuozne cjeline, ali ništa zato, ostavimo je postrance, eksperiment je u odličnom izdanju. 13 minuta dugačka "Rhapsody in blue" po tonovima poznate rapsodije Gershwina je ponovno pravi simfonijski ubod, pa jebemu, nevjerojatna je interpretacija s puno sjajnih improvizacija, ambijentalnim dionicama na klavijaturama u središnjici kompozicije, različitim frakcijama u nastavku koje graniče s orkestracijama, ajd, zamislimo da je i sam Gershwin imao mogućnost rock benda, vjerojatno bi i sam orkestrirao ovu temu za 4 najsposobnija rockera na svijetu, a ne se tamo baktao s 50 glazbenika i pisao im partiture. Ovo je još jedan biser u nizu kojeg ne može napraviti neki priučeni muzičar i improvizator, a ponajmanje znalac s 3 akorda.



Klavirska "Shades of hope" baladično šeta ovim nesigurnim vremenima uz vrlo lijepu gitarsku melodiju (bez bubnjeva i basa) dajući kakvu-takvu optimističnu nadu da će sve ovo loše vrijeme, ha, proći (stvorena za neku novu krađu naših zabavnjaka, sigurno će netko maznuti ovaj senzibilitet), a završna "Key to the imagination" od punih 13 minuta je grande finale pretvarajući sve ono što ste znali o Pink Floyd u prvih minutu, međutim, onda dolazi strašan moderan zvuk, pomalo i elektronski, pa letargičniji, onda hard-rock žešći, sve naravno u kompleksnim varijacijama Zappe, a bome i Beefhearta, naravno tu su uvijek prisutni i obavezni Joe Satriani učinci, a ako ćemo balkanski reći, i Vlatko Stefanovski, te Leb i Sol.

Album u deluxe izdanju ima još čak bonus 6 instumentala, a nisu obrade ili nove vezije s dva ranija albuma koje kritka baš i nije šmekala posebno jer nitko od pametnih glava ne voli virtuoze na instrumentima koji se 'preseravaju' s tehnikom i vrhunskim umijećem. Ja nisam od tih pametnih kojima bi dosadilo Pettrucijevo besomučno soliranje kada dobije priliku, a niti od onih kojima je progressive mrzak poput opere ili klasične glazbe. Na bonusu se također ima što kvalitetnog za čuti, oni koji uživaju u ovakvom stilu pretenciozne interpretacije, uživati će u kompletnih, skoro 2 sata prekrasnog instrumentalnog albuma nezasluženo potcijenjene supergrupe.

Naslovi: 1.Hypersonic, 2.Beating the odds, 3.Liquid evolution, 4.The passage of time, 5.Chris & Kevin's amazing odyssey, 6.Rhapsody in blue, 7.Shades of hope, 8.Key to the imagination,

BONUS: 9.Blink of an eye, 10.Solid resolution theory, 11.View mountain top, 12.Your beard id good, 13.Ya moon

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/04/2021