Dvanaesti studijski album američkih zvijezda progressive metala po prvi puta nosi naziv benda. Da li je to manjak inspiracije ili znak da su napravili 'tour de force'?

Ništa od toga. Napravili su sasvim uobičajeni rad bez ikakvih pomaka u odnosu na standardni klasicizam s tek ponekom svjetlijom bojom u atmosferi koja se ipak odvaja od mračnog, ali za njihove komercijalne pojmove neuspješnog eksperimenta "Train Of Thought" od kojeg je prošlo točno deset godina (2003, USA no.53, UK no.146). U istoj postavi kao i na prethodnom, prilično zagonetnom "A Dramatic Turn Of Events" (2011, USA no.8, UK no.17) gdje su po prvi puta izašli bez bubnjara Mike Portnoya, Dream Theater filaju vrlo slično odmjerenu dozu bržih skladbi i onih baladičnijih u koje su ovaj puta uključili i glamurozni simfonijski aranžman završne epopeje "Illumination theory" od pune 22 minute rascjepkane na čak 5 dijelova.

Prvi dio albuma s instrumentalnim mračnijim uvodnikom "False awakening suite" (naravno, raspoređenim kroz 3 stavka) može aludirati da su zgrabili pompozan križanac industriala, thrasha i inovantnosti glede kompulzivnog učešća gudačkog kvinteta koji im daje orkestralni gothic-metal šarm, te kroz prvi, klasično žestoki singl "The enemy inside" i više hard-rock nego li metal skladbu "The looking glass" da ovdje očekuje možda moćniji i nabrušeniji materijal nego li bi se to očekivalo. Međutim, onda egzibicijski grade novi instrumental "Enigma machine" začinjen svime i svačime u kome se Petrucci i Rudess nadmeću u duelnim improvizacijama gitara i klavijatura gubivši originalnost uvodeći po tko zna koji put duhove ELP, King Crimson i starog progressive metala, pa glibe u laganici "The bigger picture" prizivajući artizam Yes, Gabrielovih Genesis, a i vlastitu reciklažu "Strange deja vu". Nije da su to loši trenuci, ali evidentno pomanjkanje jače inspiracije dolazi na vidjelo kroz pretjerano isforsiranu "Behind the veil" u kojoj se frontmen James LaBrie okušava i u kraćem pokušaju growla, doduše na prilično nevinoj razini, te u miš-maš kombinacijama s više laganijih nego li žešćih intervala prolaze "Surrender to reason", a potom i drugi, vrlo lagani singl "Along for the ride" prepleten akustikom, gudačima i rijetkim izletima u distorzije.

Spomenuta "Illumination theory" sa stavcima "I - Paradoxe de la Lumière Noire, II - Live, kill, die, III - The embracing circle, IV - The pursuit of truth, V - Surrender, trust & passion" glomazan je produkt s nekim veoma ugodnim intervalima synthova, klavijatura i gudača, te mnogih uspona, dobro usklađene dinamike i virtuoznih dionica katkad dovedenih i do jazz-rock/metal konotacija.

Majstori su instrumentalizacije i o tome se nema što raspravljati budući da se Mike Mangini savršeno dobro uklopio na Portnoyevu poziciju. U ovih skoro 70-tak minuta struje sjajne bravure, neki izuzetni momenti i mnogo kompleksnih zahvata s tehnički visokim stupnjem sviračko-kompozitorskih vrijednosti. Ali ovakav stil, posebno u završnoj skladbi su čista stvar prošlosti progressive stila gdje bend ne razmišlja o pomlađivanju i osvježavanju svojeg izričaja. Kao da su izgubili kompas s vremenom i pokušavaju samo nadoknaditi neke vizije karijere s kojima možda i nisu bili idealno zadovoljni.

Naslovi: 1.False awakening suite: I - Sleep paralysis, II - Night terrors, III - Lucid dream (inst.), 2.The enemy inside, 3.The looking glass, 4.Enigma machine (inst.), 5.The bigger picture, 6.Behind the veil, 7.Surrender to reason, 8.Along for the ride, 9.Illumination theory: I - Paradoxe de la Lumière Noire, II - Live, kill, die, III - The embracing circle, IV - The pursuit of truth, V - Surrender, trust & passion

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 16/01/2014