Nekoć su bendovi bivali napredni do jedne točke kada su osjetili samovoljnu autonomiju, skoro pa demokratski u zajedničkom mišljenju da je 'to' bilo 'to' što su htjeli napraviti, te da nema smisla više prangijati jedno te isto. Bili su tako Emerson, Lake & Palmer, postojali su The Beatles, The Doors, Traffic, Soft Machine, Bad Company, Free, Genesis s Peter Gabrielom, Allman Brothers Band, Pink Floyd, Leb i Sol, Japan, ma dođavola i Eagels, Journey, Boston, Dire Straits, Guns'n'Roses i još mali milion vrsnih bendova kojima je perfekcija svirke bila osnovni zanat. I na vrijeme su shvatili da su iscrpili svoje kreativne potencijale, a jedino što im se podastiralo za neku budućnost bilo je ponavljanje gradiva s kojim oni sami neće biti zadovoljni. I bješe tako Dream Theatre s prvom, pa drugom postavom, pa su otišli Chris Collins, Charlie Dominici, Kevin Moore, Derek Sherinian, naposljetku i Mike Portnoy. Svi su oni shvatili na vrijeme da im je dosta simfonijskog rocka i progressive metala u kome su odvalili ono što im je bilo u opisu posla, te da je došlo doba za nešto drugačije, ne mora nužno biti i 'bolje', ali u svakom slučaju uzbudljivije od održavanja strogo odmjerene tehničke kondicije poput besprijekorno napornih treninga za rušenje svjetskih rekorda i napada na zlatno odličje. Kad bi u tom fahu postojalo takmičenje za best virtuoznosti, Dream Theater bi sasvim sigurno na svakom natjecanju bio ono što je Njemačka u nogometu, samo su razlike velike. Sportske ekipe se obnavljaju, odlaze stari istrošeni, a dolaze mladi i svježi sportaši da održavaju tradiciju u varljivim varijablama. Jednom je Sting u intervjuu izjavio da se The Police razišao u onom trenutku kada su osjetili da bend više nije utočište kreativnosti mada su bili na vrhuncu slave. A sad, što s ovim 15. studijskim albumom progressive velikana iz Bostona? Sa svakim novim albumom koliko god on bio perfektan, pomalo je jenjavala ta njihova intencija za inovacijama, a računali su se u principu samo tržišni učinci i količina publike na turnejama da su se htjeli ili ne pretvorili u snobove s mnogo pretjeranih viškova u tonovima, improvizacijama, solažama, jazzy konturama međuigara gitara John Petruccija i klavijatura Jordan Rudessa šetajući gore i dole sa svojim usponima i padovima zataškavajući ih unazad tri desetljeća s kojekakvim fintama, štosevima i nadograđenim armaturama kao da u posve dotjeranoj kući s okućnicom još treba nešto dodati, recimo bazen, pa na travnjak postaviti glinene bijele labudove, keramičke patuljke, pa ih maknuti, pa zasaditi neko sezonsko cvijeće, sazidati novi balkon, pečenjaru na dvorištu, garažu ispod zemlje s liftom, alarmni sistem kome se svako malo mijenja lozinka, ugraditi krovne prozore u potkrovlje, onda izmijeniti drvenu stolariju s pvc-om, pa i pvc maknuti jer je bolji kompakt (jedan od najčvršćih građevnih materijala; slitina metala, plastike i stakla) i tako stalno nešto bilo da se radi o promijeni skupocjenih perzijskih tepiha, kristalnom setu posuđa, bijeloj tehnici, elektronskim uređajima, a tu su sigurno izbacili gramofon na račun cd-playera, pa kompjutora i laptopa, a onda ponovno vratili gramofon, kasetofon i magnetofon, a i stari Pontiac i Ford opet negdje pronašli kao oldtajmerske ljubimce da se vidi prestiž spram susjeda…



Nisam se želio opterećivati s prošlim albumom "Distance over Time" (2019, USA no.24, UK no.12) koji im je nakon 16 godina ponovno donio tiraž od 150-200 tisuća prodanih primjeraka kojeg nisu imali od dalekog "Train of Thought". Bilo je očito da su morali napraviti spomenuti remont u uljepšavanju, a Roadrunner im kao etiketa baš i nije išao na ruku. Šepao im je poprilično dugo u komercijalnim dostignućima. Ovdje su se pozabavili aktualnim svjetskim stanjem o kome svi zbore na svim medijima pokušavajući to svoje sviračko čarobnjaštvo ponovno ukrasti od sebe samih po tko zna koji put šetajući kroz uvodni metal-boogie "The alien", istini za volju jednim od boljih singlova u zadnjih desetak, ako ne i više godina, drugim singlom "Invisible monster" u srednjem tempu opisujući parafraze mentalnog stanja svjetske tjeskobe kroz odraz nevidljivog čudovišta, prihvaćanja tamne strane života kroz labirinte 10-minutne "Sleeping giant" s kabaretskim odjekom zlokobne cirkusarije, hard-rockom "Transcedenting time", nešto slobodnijim hodom težih riffova "Awaken the master", te samo sa 7 pjesama od kojih niti jedna nije kraća od 6 minuta okončali s nepotrebnim drobljenjem virtuoznosti u naslovnoj "A view from the top of the world" koja iznosi čak 20 minuta, a brat-bratu, mogla se kompresirati napola kraće.



Sva ova zvučna putovanja su besprijekorno odsvirana u najvišljem elitnom senzibilitetu s fantastičnom produkcijom, okey, mnogima je teatralno vokaliziranje frontmena James LeBrie-a pretjerano patetično i ucviljeno za metal pokušavajući dizati adrenalin gorde epike svjetskih gorućih problema dijeleći šakom i kapom empatiju i suosjećanje, ali je čak 70 minuta isuviše dosadno unatoč toj velebnoj produkciji kao da se u najblažem slučaju na TV emitira po stoti puta neki hollywoodski filmski klasik u kome se uživalo, ali samo prvi, eventualno drugi puta. Čulo se to 15 puta od Dream Theatre. Oni su dinosauri nastavljajući epske progressive metal-rock etide neuhvatljivosti u majstorskim izvedbama bez imalo grižnje savjesti da ponavljaju jedno te isto. Sjajno jeste, ali dosadno, neuzbudljivo i zamorno poput nogometne utakmice Njemačke koja igra protiv rezervne reprezentacije Lihtenštajna skupljene od skijaša koji su preboljeli koronu.

Naslovi: 1.The alien, 2.Answering the call, 3.Invisible monster, 4.Sleeping giant, 5.Transcending time, 6.Awaken the master, 7.A view from the top of the world

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/10/2021