Kad se Mike Portnoy nakon albuma "Black Clouds & Silver Linings" (2009) udaljio iz matičnog jata, bend je s bubnjarem Mike Manginijem isporučivao solidne, ali koji puta i poprilično dosadnjikave albume kakvi su primjerice bili "Dream Theater" (2013) ili dva posljednja "Distance over Time" (2019) i "A View from the Top of the World" (2021). Za potonjeg sam napisao da je sjajan, ali dosadno neuzbudljiv i zamoran poput nogometne utakmice Njemačke koja igra protiv rezervne reprezentacije Lihtenštajna skupljene od skijaša koji su preboljeli koronu. Amerikanci ne kuže baš najbolje naš euro-južnoamerički-afro i azijatski soccer. Kad im kažeš nogomet (soccer), Brazil, Argentina, Njemačka, Italija, Francuska... pojma nemaju. Okej, sjajni Mike se vratio u postavu i čisto sumnjam da postoji itko od milijunske baze fanova koji nije želio njegov povratak bez obzira što je Mangini znao uživo davati impresivne setove, ali njegov studijski rad nikad nije davao visoke standarde. Dakako, prilikom ovog povratka se mnogo radilo na čistoći, Portnoy zvuči jazz-rockerski fluidno u dinamičnom udarnom žaru kao da se ponovno želi dokazati koliki je velemajstor palica, a osim toga, svih pet albuma bez njega ostavila su nekako beskrvan, a i besciljan dojam. Sama vijest o njegovom povratku sjajno je odjeknula kroz prva tri najavna singla koja su dosegla milijunske preglede na youtube. Prvi od njih "Night terror" od 10 minuta je odmah postavio klasičnu progressive igru, drugi "A broken man" trikove iz vremena spomenutog "Black Clouds & Silver Linings" s ponešto modernijeg pristupa prstohvatom metalcorea i mathcorea, a treći "Midnight Messiah" onu shemu kombinacije gothic metalic-punka sa zdepastim riffovima, otprilike a'la "Train Of Thought" albuma iz 2003. kada se nije činilo da će kreativna mašinerija posrnuti u praćkanje i okolišanje. Do kraćeg Portnoyevog galopa u ovoj pjesmi treba pričekati čak do treće minute, ali ovdje topoti nisu prioritet, tek na momente se dotiču Judas Priest i NWOTBHM.



Ovaj album je u svojoj uobičajeno dugačkoj konceptualnosti (čak 70 minuta) inspiriran neminovnom starošću - poremećajem spavanja koje se pojavljuje nakon cirka 40. godine života, te se na prirodan način teško može regulirati. Tu je uključeno žmirenje ili 'brojanje ovaca' u nadi da će san doći sam po sebi, pokušaj adekvatne kontrole uma i psihičkog smirenja, ili pak, jača svakodnevna fizička aktivnost koja bi trebala uzrokovati umor, ali to baš i nije relevantan recept, jer opet, kada se stropoštate u krevet, a san ne dolazi, valja samo blejati u plafon, mrak i zujati mislima naokolo bez obzira imali fantastičan seks što prirodno opušta. Kad ova ekipa nije dala adekvatan odgovor kroz ovih 8 pjesama, nego je samo prepustila intuiciji, što se tiče lirike da istražuje poremećaj, evo vam moj savjet: pustite si neki film, a može i domaće TV programe koji ne govore o ničemu, zaspati će te za desetak sekundi jer vas ama baš ništa od toga ne interesira.



Ma, naravno, svatko je individualno okrenut prema spavanju i odmoru, a ovaj album komplementarno i vrlo humano, čak i s puno manje heavy stiska profinjeno šeta od pjesme do pjesme zadovoljavajući scenarij patnika kome treba najbolji psihički odmor. Spavanje je najbolji lijek za živce i organizam. Jest, ovdje se zaista ima što za čuti od instrumentalnog uvodnika "In the arms of Morpheus" s početnim zvucima konkretne glazbe, blagih horror finesa sa čarolijama klavijatura Jordana Rudessa koji po običaju preferira sympho-rock šlih 70's, a i uvijek uvlači ostatak konstitucije u ELP, Pink Floyd, Yes, Genesis, Mike Oldfield, Jethro Tull, Saga, Marillion (koji puta i Van Der Graff Generator) fikcije što se evidentiraju mnogo puta, primjerice u 11 minuta dugačkom komadu "Dead asleep" gdje su svi velikani dograđeni snažnom Petruccijevom gitarom, a nikako ne treba smetnuti s uma da je frontmen James LaBrie odrastao na utjecajima manje-više ne-metalaca (Freddie Mercury, Sting, Steve Perry, Robert Plant, Jeff Buckley...).



Zadnji dio albuma je posebno poglavlje: instrumentalni interludij "Are we dreaming" ambijentalno-sakralnog karaktera na klavijaturama i šapatima uvodi u baladu "Bend the clock" što ispočetka previše zamiriše na Bon Jovija i stadionsku patetiku Guns'n'Roses, dakako hard-rock temperamenta pretvorivši onaj dosadni Pink Floyd u simpatičan 'catchy' session s Petruccijevim prenemaganjem 'najbolji sam, zar ne?'. Ali zato je završna "The shadow man incident" od čak 20 minuta kompletan film kakvog su do sada imali samo u slučaju one naslovnjače albuma "Octavarium" (2005) od 24 minute! Tu su se naravno dotakli svih im navedenih prog-rock uzora ušaltavši se i u thrash/NWOTBHM (da, ima ponešto Iron Maidena, Rush i Blue Oyster Cult rokačine od 7. do 10. minute) filajući intenzivno kompleksne strukture neumoljivom čistoćom zvuka da se zabezekneš. Skoro da se na čitavom albumu osjeti disanje ove petorke kada su svirali i snimali. Završni dio ove simfonije je jazz/ classical solo klavijatura ugođen s gitarskim improvizacijama u plesnom ritmu, dinamički uređenom i kemijom usklađenom prešavši u one obavezne konotacije klasične glazbe na koju su ustvari odavno upecali ciljanu publiku.

Rezime: ovo je odličan album stare prog-rock škole, ali metala ima isto kao i u žutim vrećicama u koje pakiramo plastiku i metalni otpad. S ovime albumom Dream Theater definitivno nisu metal, nego hard-rock bend starih prdonja koji se nadaju revivalu stare slave.

Naslovi: 1.In the arms of Morpheus (instr.), 2.Night terror, 3.A broken man, 4.Dead asleep, 5.Midnight Messiah, 6.Are we dreaming? (interlude), 7.Bend the clock, 8.The shadow man incident

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 25/02/2025