Moram priznati da nisam očekivao ovakvu posjetu na dva relativno friška benda što su praktički tek odnedavno zagolicala pozornost javnosti i k tome nisu iz metropole već iz, ha, pa bližih regionalnih centara. Bio sam posve siguran da će ovaj koncert biti smješten u predvorju Boogalooa, te sam se nadao da će doći otprilike ona cifra od dvijestotinjak posjetitelja Malog Petka četvrtkom u Vintage Industrial Baru www.terapija.net/koncert.asp?ID=31482 kakva je bila lani 02/06/2022 na svirci zagrebačkog Sfumata i večerašnjih aktera Skotnog Vraga iz Virovitice. Međutim, ove moje prognoze su bile totalno krive i hvala Bogu što jesu jer oba benda i zaslužuju ovakvu pažnju. Naime, taj prostor predvorja je bio rezerviran za Halloween Party na kome su odzvanjali dance ritmovi za mahom zakarabuljene tinejdžere, post-adolescente i pseudo darkere, okey zabava ko' zabava takve vrste. Ispočetka mi se činilo da će ovaj party pojesti koncert jer je već oko 21 h tulum bio krcat, a velika dvorana kluba onako praznjikava s nekih spomenutih 200-tinjak ljudi (čak je postavljeno i desetak barskih stolova, a prije koncerta se neshvatljivo, puštala neka latino-surf mjuza s razglasa), međutim vrlo brzo se ispunio kada su oko 21.30 h izašli SKOTNI VRAG. I onda je počelo istjerivanje vraga na desetak načina.



Progressive-rock ovog otkačenog četverca pokazao je unatoč snažnom i zahtjevnom tehničkom performansu sjajan kontakt s publikom. Nije to onaj sumorno dosadan i zamoran do proklete patetike stari temeljni stil Pink Floyd ili Van Der Graaf Generator, uostalom, komunikacija u spletu sa šašavom bizarnošću, a i kostimima koje momci imaju već samo na prvi dodir izazivaju reakciju kada su počeli naslovnjačom debi albuma "Skotni vrag" iz 2022., te nastavili s "Ukrasio mozak" i funkiranim hitom "Budimpešta" pokazavši da i one elektronske zvrkarije iz studija s neobičnom fleksibilnošću umiju transkriptirati u moćan rock nadomak punka.



Uz mnogo konciznih detalja utkanih u njihove egzibicije, poneke angažirane, a više lirske zafrkancije, odvalili su gotovo čitav materijal albuma nanizavši metalic-blues "Zadovoljština", komičnu "Gigi Aids", šareni math-rock "Smurf surf", funkirani hip-hop "Bill Gates", energičnu psihodeliju "Vlak ili bus", pa "Zvučni zid", a čini mi se jednu ili dvije nove stvari, da bi pred sam kraj upriličili jedan neobičan geg. Baš mi nije bilo jasno, a i nisam osobito pridavao pažnju kada sam ulazio u klub što li predstavljaju oni papirići s brojkama koje su dobivali kupci ulaznica što su ih hineći nemar, bacali po podu. To su ustvari bili kuponi za tombolu koja se izvlačila na pozornici iz platnenog cekera za tri nagrade - jednu besplatnu ulaznicu za bilo koji nastup Skotnog Vraga, jednu vinilnu ploču i utješnu nagradu, baš taj ceker s kuponima. Tja, mnogi su požalili što su bacili svoj kupon, a kako su se izvlačili, bilo je nekoliko 'praznih' brojeva i to s visokim numeracijama od 600-700 što će reći da je prodaja karata bila daleko iznad onog mojeg očekivanja. Ah, da, skoro zaboravih, na koncu su Vragovi isparodirali poznatu pjesmicu iz crtića "Mali leteći medvjedići" u pop-punk dizajnu taman nešto vrlo slično čakovečkim Partlekima. Međimurski DALIBOROVO GRANJE otpočeli su nedugo nakon vragova math-rock orijentalkom"Ćiškapu" s već poodmaklog debija "Daliborovo granje" iz 2015. objavljenog za Slušaj najglasnije. Tada, prije 8 godina činilo se da uz svu onu iznenađujuću svirku i kvalitetnu građu albuma bend ima uobičajenu underground sudbinu poput mnogih s Franjićeve etikete: samozadovoljstvo realiziranog materijala za slučajne prolaznike namjernike s kratkim fitiljem i brzim zaboravom. Ali vidi, nezaustavljiv kreativni pogon benda, a i promjena izdavača - Dostave Zvuka plasirala ih je na daleko širu mapu drugim, fantastičnim albumom "Hainin" nesretne pandemijske 2020. kada su stubokom bili prisiljeni čamiti bez koncertnih promocija što im se, evo, akumuliralo dobitnim zgoditkom - prekrcanim Boogaloo klubom u kome su se oni barski stolovi pokazali suvišnim, a Haloween Party bezazlenim rođendanskim tulumom u susjednom stanu. Interesantno je bilo za vidjeti kako su posjetitelji iz susjedstva dolazili škicati koji li se to đavo odvija za tako mnogo ljudi, ih, ti bokca, ma faca je bilo kojekakvih, čak i Nepalaca, Filipinaca, Arapa i inih najamnih došljaka što možda rock ni ne kontaju, ali ih je impresionirala činjenica adrenalina prolaska kroz gomilu, onako za bar jedan-dva đira naokolo uz poznati srednjeazijsko-orijentalni folk kvadrotronike i ponešto pentatonike.



Mene je najviše zanimalo koliko Granje može izvesti sva ona sviračka čudesa od improvizacija i slobode prikazanih na snimljenim remek-djelima budući da sam ih sada prvi puta gledao, a dojam kojeg su mi ostavili je orkestracijski čaroban uz tek dvije omaške budući da je gitaristi u dva navrata pucala žica što je dobrim dijelom pokvarilo osjećaj perfekcije. Zato je ostatak ekipe malo 'đemao' nekoliko minuta, pa se onda basist David Lesjak htio ispričati publici, no mikrofoni nisu radili, ne znam zašto i to u više navrata. Tek su ih uključili kad je izašao trubač Tomica Oskoruš za potrebe pete pjesme "Ljubav se ne trži" i ostao na pozornici do konca koncerta.

Ako zažmirimo na ove nenadane kuršluse, bend je, koliko mi se čini, ostvario svoj prvi veliki 'tour de force' i pokazao specifičnu težinu vlastitog stila kolaboracijom indo-europske i azijsko-orijentalne world-music glazbe inkorporirane u vješti konglomerat psihodeličnog post-rocka s prstohvatima doom i space-rocka ne zaobilazeći niti progressive strukture, a to u ovako kompleksno postavljenoj materiji nije nimalo lak poduhvat posebice kad se zna da su instrumentalan bend bez vokala što dobrim dijelom onemogućuje prisniji kontakt kompozicije s učešćem prisutne audijencije.



Tih prvih nekoliko tema bez trubača su dovitljivo izvitoperili, posebice "Kača" i "Jal" što su prepoznate tek kada su počele melodične igre, no kada su zaredali "Sjenka u mehani", "Mehana", "Izgubljena", "Hainin" i "Al-maknadi" interakcija s publikom je dosegla klimaks oduševljenja bez obzira na neke letargičnije i melankolijom poškropljene aranžmanske dionice. Osjetila se ta nevjerojatna sukladnost i bliskost, takoreći suživot u obostranim percepcijama kao da prisustvujete nastupu benda čiji materijal znaju svi u dvorani. Ili se barem tako činilo, nije ni važno jer su kompozicijama 'ušli duboko pod kožu', nikako s one Bregovićeve strane prodavanja robe koja na tržinci najbolje prolazi recikliranjem provjerenih žvaka, fora, štoseva i manira.

Nakon skoro sat i pol svirke uz bis s "Na putu za stakleni grad", "Klaunska" i "Ne si go prodavaj koljo ćiflikot" permanentna konstanta dokaza odlično koncipiranog pristupa pokazala je bravuroznost podjednako vrsnog materijala s oba albuma uz ovakav skoro pa ravnomjeran odnos. Pokazala se ta vitalna težina kvalitete i svakako nesumnjive upornosti benda da s nimalo komercijalnim pristupom plasiraju sjajan rikošet adekvatne refleksije mimo standardnih obrazaca world-musica poniklog u rocku alternativnog usmjerenja. Kažem, feedback je bio van mojih očekivanja i valja se nadati da im je ovo prava odskočna daska za široko prostranstvo gdje i pripadaju.

horvi // 31/10/2023