Svakim novim albumom PMG Kolektiv se pomicao u granicama zvuka. Stil je redovito ostajao manje-više dominantno u okvirima plesnog atributa počevši od najranijih retro post-punk/ new-wave dana, preko natruha dance-rocka, elektronike, synth-popa, trancea, funka, laptop-rocka vršeći stalne amortizacije ka što pristupačnijem pop izrazu u kome je redovito lebdio alternativan pristup. Mic po mic su od klasične rock postave sa živim bubnjarem, gitaristom i basistom (jedno vrijeme i klavijaturistom) srezavali i prekrojavali osnovne karakteristike da bi na ovome devetom albumu ostali samo na jednom analognom instrumentu - bas gitari Aleksandar Gavrovskog, ali zato su dodali duhački performans Vladana Drobickog zaduženog za trombon, slide trubu i duhačke aranžmane kojima se pridružuju gosti - Valentin Vidović (saksofon, flauta), Micko Damjanovski (tuba), Ninoslav Spirovski (klarinet, saksofon) i Pavel Drobicki (bass). Također sa svakim albumom se sticao dojam da se vođa Mirko Popov (vokal, programi) koji je praktički većinski autor kompletnog zdanja od početka karijere do danas najidealnije približio komercijalnom pop klišeju koji ne može biti bliže njegovom iskonskom indie temelju i autorskom rukopisu, no sa svakim novim albumom, barem ja, sam se prevario. Može se još približiti. Itekako. Još tamo kad su od "Prijatelski ogan" (2009) s odriješitim post-punk gitarama Vaska iz Bernays Propagande na narednom "Da 4" (2010) lagano prešli u funk, pa se vratili u čisti post-punk bez elektronike na "A vekot taka dobro započna" (2011), da bi na "Klan Secular" (2012) sintetički imitirali 'živi' bend i malo po malo se počeli minimalizirati u indietronicu svako malo dodavajući još po neki trendly 'pop' element koji je na prethodnom "Do neboto zamok" (2019) došao do svojih konfekcijskih brojeva za široku primjenu iz otmjenih shopova i butika.

Mislio sam da je time rješena tranzicija pop establišmenta u zvuku i da se bliže ka mainstreamu Mirko i ekipa neće usuditi prilaziti, a još manje kompromitirati. I naravno, po običaju, prevario sam se, ali vrlo ugodno: sva glazba izuzev spomenutih analognih duhača i bas gitare je programirana, čak se i dugogodišnji gitarist Siniša Evtimov odrekao svojih 'žica i trzalica' usmjerivši se na kibernetiku, programe i rad tipkovnica, ali ne onih na synthu, već na PC-iju, pa opet, ovih 30 minuta vrlo skladno zvuči doimajući se u ponekim momentima skoro pa 'živim' performansom. Naravno osim programiranih ritmova kojima niti ne žele insinuirati bubnjarski set što je ionako redovita produkcijsko-snimateljska glavobolja, ovdje u prve dvije pjesme "Vojna" s electro-funk obligacijama i plesnoj synth-wave "Princeza feat. Princess Donatsu" gotovo da kompletna infrastruktura ima taj prirodan analogni zvuk, dakako zahvaljujući izabranim segmentima na kojima se očito radilo koncizno i detaljizirano, a samo oni znaju šta se sve ovdje nije prekrojavalo, dodavalo i oduzimalo da bi se finiširalo u ovakvom psihodelično raspoloženom jazzy-acid stilu. Nije na odmet ne spomenuti da su album radili više od godine dana - od listopada 2019. do prosinca 2020., pa su baš upravo spomenute uvodne teme posvećene svjetskom neskladu vitalnim stihovima 'Закани во адот, насмевки во градот/ Војна./ Љубов водиме на плажа, НАТО чува стража/ Пиле, војна./ Пилето ми пее рано на сабајле/ Пее војна'. Rat, dakako, što se nastavlja na pseudoseksualnoj razini odlaska u krevet nakon špacirunga po Tinderu u vrijeme Covid-19 pandemije i policijskog sata 'После 5 во кревет сеуште сум будна/ Многу принцови на Тиндер ми се нудат/ Мамо ќе ебам, па и да останам трудна'.



Mada se neki stihovi na prvi pogled doimaju kao posesivno erotiziran senzibilitet, ustvari protežu metaforički apokaliptičan urbani dekor: laganim trap/ trip-hop (pa i r'n'b) referencama psihodelično protkanih jazzy trombonom i slide trubom, pjesma "Voda" dolazi do grla, gradovi tonu, stvaraju se nove persone sa starim karakterima duboko ukorijenjenih stoljećima (stilski vrlo slična "Novo ime" s malčice više, dva-tri prstohvata contemporary r'n'b-ija), satirički se obnašaju ka Y, Z i Alpha generacijama što danonoćno vise na društvenim mrežama s uspjelo dobrim opaskama o površnom buntu i bojažljivom 'postiranju' i 'šeranju' 'Него пеер, прашање: Уште ли се бориш за слобода и како ти иде?/ ... Добро утро, добар ден, како си?' ("Peer", posve uronjena u trap), da bi se glavni lirski udarac opalio u najsnažnijoj, a ujedno i stilski najkompleksnijoj "Vo Makedonija" s njihovom starom gošćom Marijom Kaevom i moćnim patriotskim vapajem, pa skoro da se može konstatirati i konstruktivnim kritičko-poetskim lelekom. U Makedoniji su svi isti, crnci od rabote, lijevi i desni nacisti, a još uvijek je tursko ropstvo, samo s internetom čekajući meteor ili bombu. Ne treba zazivati đavla, mi iz Zagreba i okolice možemo vam posuditi poneki potres, imamo ih u izobilju već mjesecima gotovo svaki dan...



Ohrabrenje dolazi u završnoj "Dom", sanjarsko-romantičnoj idili 'После сите тие години на промени, јас имам дом', a samplirani instrumental "Skopje" u tromoj trap vibraciji koristi vokalne samplove Muharema Serbezovskog pretvarajući se u himničan epilog 'najljepšem gradu' pojačavajući tu idilu na razmeđi romantične prividnosti i pritajenog sarkazma kojeg PMG uvijek umije lukavo proturiti i transkriptirati između stihova i zvuka da ipak nije sve onako kako bi se činilo ne samo nekom neupućenom ili slabije informiranom turistu, putniku-namjerniku, pa čak i makedonfilu kako god da se naziva nakon što zemlja mora koristiti naziv Sjeverna Makedonija, već i izvornom, eh, da Sjevernom Makedoncu, ajme meni, koji glup izraz... Pa zar oni s juga, zapada i istoka države mogu biti 'sjeverni'?

Diskurz tema je vrlo širok hvatajući se privlačnih motiva kojima se komercijalno pospješuje efekt kibiciranja i pecanja 'na prvu loptu', no, kao i uvijek, ovdje je duboki socio-politički i društveni angažman s više gledišta i rakursa o aktualnim zbivanjima, ljudima i modernim tendencijama, ali i tradicionalnim, narodskim i nacionalnim premisama. Pronicljivo se šeta iz naizgled bezazlenih 'hype' križanaca svega i svačega u elementarnost svakodnevice otkrivajući mnoštvo zapetljanih i racionalno polemičkih karakteristika koje, pak, onu većinsku masu pučanstva baš i ne zanimaju pa makar i bili informirani o kompletnoj situaciji koju svatko ponaosob tumači i doživljava kako god mu volja. U tome je barem dopuštena sloboda lažnog neoliberalizma. Usput, za informaciju 'fraternité' = bratstvo u kontekstu 'sloboda, jednakost, bratstvo' nikako ne prizivajući komunistički pandam i diktaturu. Svi bi smo trebali biti 'isti', ali ipak nismo. Hijerarhija postoji čak i u raspodjeli emocionalnih stavova. Društvo je s apokaliptičnom 2020. godinom došlo do pozicije da je fraternité jedino moguće u nepovredivosti kućnog ognjišta, ispred interneta, medija i mobilnih uređaja. Dobro je rekao Einstein 'ne znam kako će se odvijati 3. Svjetski rat, ali 4. će se mlatiti s toljagama'. Za sada, sve je još uvijek kod PMG-a elektronika i moderan način komponiranja... Dok je tako, dobro je.

Naslovi: 1.Vojna, 2.Princeza feat. Princess Donatsu, 3.Voda, 4.Novo ime, 5.Skopje, 6.Peer, 7.Vo Makedonija feat. Maria Kaeva, 8.Dom

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/02/2021