Znate li, da će po predviđanjima najboljih stručnjaka, do konca 21. stoljeća ostati jako malo ili ništa od nas homo-sapiensa? Sve će nas zamijeniti klonirani i bolji ljudi naslijeđujući naše najbolje gene, izrasti će roboti s inteligencijom čovjeka, a MI ovakvi kakvi jesmo, nestati ćemo iz čistog razloga jer se ne želimo razmnožavati zbog socijalno-društvenih, materijalnih, kulturoloških i političkih prilika. Izrastati će nova generacija super-sapiensa i naša će kultura skupa sa svjetonazorom otići u zapećak isto kao i stara Grčka. Pojaviti će se sasvim drugi sapiensi koji s nama više neće imati nikakve krvne srodnosti kao što ih mi nemamo sa starim Grcima, Egipćanima i svima onima prije njih. Već podosta (i previše) godina na ovim stranicama se nisu pojavljivali skopski PMG Kolektiv, još tamo od petog im albuma "Klan Secular" (2012), a pravi razlog i ne bih znao mada sam s vođom Mirkom Popovim bio i ostao dobar poznanik. Sticaji okolnosti su, eto nekako nespretno, tako htjeli, ali su se znali spominjati u tekstovima o makedonskoj sceni. U međuvremenu je bend ostvario 'tour de force' baš narednim albumom "Ex Yu" (2015) s 3-4 velika hita, između ostalih i obradom himne Idola na makedonskom "Retko te gledam so devojki", te sedmim albumom "Skopje" (2017), a ja onako neinformiran već pomislio da se bend rasturio, kad li evo ovog, najnovijeg, osmog im po redu dugosvirajućeg izdanja koji znakovito pokazuje neke značajnije zvučne, pa i stilske odmake.



Ti odmaci nisu toliko u nekom općenitom percipiranju ionako pozitivistički orijentirane lirike na makedonsko domoljublje i patriotizam redovito pojačanih i s određenom dozom sofisticirane kritičke (polu)ironije, obaveznih romantičnijih i senzibilnijih, te duhovnih i religijskih tema sveukupno baziranih na humanosti, već na konstruktivnu glazbenu srž kada je i 'malo' sasvim dovoljno za izricanje adekvatno postavljenih ideja o artističkoj popularnoj glazbi iznikloj iz revivala post-punka i pripadajuće elektronike zavijene u indie-rock, mada se za ovaj album itekako treba spomenuti da s tim nazivnikom i nema baš previše zajedničkih točaka. Jer, kao prvo, gitarskog rada Siniše Eftimova ima vrlo malo (treći zvanični član je Aleksandar Gavrovski), tek tu i tamo poneki sitniji vez staccata i melodičnih dionica bez upliva riffova i onih snažnijih new-wave stisaka kakve je znao ranije koristiti, a kao drugo, tempovi su smireniji i letargičniji s blagim melankoličnim pristupom koji je bliži indietronici, pa i synth-popu/ cold-waveu i novijim izdancima koketirajući s post-techno/ post-electro manirima, te glitcha u temi "Bella" (uz gostujući 'drive' saksofon Ninoslava Spirovskoga).



To se na neki način ne osjeti u uvodnoj zafrkanciji "Ajde mali" prožetoj Mirkovim duetom s njegovim sinom Arturom Popovim Kujacom (ili Kujača, nije valjda, ono dječje 'qraca'?), znalački odigranom na kartu simpatije uz početni r'n'b ritam, ambijentalni gitarsko-elektronski dekor i techno 'zatjeravanje' iz kojeg nakon dvije minute iskoči vrlo brzi tempo tipičan za electro-pop/ EBM 80-ih. Elem, reklo bi se da je tu i dalje prisutna ona osnovica starog PMG stila, no od "Me vika Mirko", osobnoj iskaznici samog Popova u ovim godinama na prelazu druge u treću dekadu 21. stoljeća stvari postaju drugačije, onakve kakve i sam želi: plesne, za disco-podije uranjanjem u blagi electro-funk i acid-house zahvaljujući Eftimovoj psihodelično-prostornoj gitari što u globalu zvuči poput onih nekoliko odličnih, ali komercijalno neuspješnih radova Psychic TV s konca 80-ih i početka 90-ih. Ako pogledate video, Mirko ovdje izmjenjuje majice s natpisima 'fuck real life', Cabaret Voltaire, simbolom radiokativnosti (aludirajući na Kraftwerk, dakako), te ubacuje i vlastitog sina lagano tancajući pored prozora u sobi s pogledom na skopske zgrade i zelenilo okoliša. Neki mulac je na youtube dodao komentar da je pjesma sranje i da je treba izbrisati. Nonsens. Da je stvar otišla još dalje od one sušte post-punk početnice i ine simbioze svjedoči mračno obojena laganica "Evropa" sampliranim efektima kavala što zvuči poput istrijanskih sopila, a bome i gajdi, te sitnim ženskim vokalom, a i pritajenom sintetičkom orkestracijom dajući do znanja kako se nekadašnja elegancija lepršavog dance-rock plesnjaka pretopila u moderni elektronski world-music, uostalom, ovdje je i lirika sukladno jaki element ironizirajući pakosne, ali bezbolne kompromise: ' Оплакувам умно потрошена нежност/ Невидливо светло во мене си/ Заумна сила што не ја разбирам/ Грабнав јас се, што ми понуди ти...', poslužiti ću se paradoksima svih onih vrlih kritičara koji citate navode u originalu, uglavnom na engleskom, pa nek si ovo prevedu s makedonskog. Da ne budem zloban, uvijek naglašavam da je važno ama baš svaki citat prevesti na jezik kojim govoriš i pišeš. Ako niste slušali recimo "Ex Yu" album i hit "80-ti", u njemu Mirko zboruva 'dve i četrnaesta se vleče, o moj Bože, kako grozno vreme', stihove uzete od Bregovića iz pjesme "Za Esmu" koju je kantao Tifa daleke 1984. Ipak, lijepo je bilo te godine...



"Evropa" je mračna pjesma natopljena otuđenjem u prividnoj raskoši 21. stoljeća, treba zagrebati po njoj dublje od površine jer na kraju dolazi 'И повторно смрт на нашата врата тропа/ Еј ти си ни дом сите нас, Европа', a zna se i zašto. Mirko i odnedavno nazvani Sjeverni Makedonci su bili generalno nakon Grka prvi svjedoci onih kordona milijuna jadnih izbjeglica iz Sirije i Bliskog istoka što su težili prema toj obećanoj zemlji ko' nekadašnja sirotinja s Balkana što je prije 100-150 godina sreću tražila u Južnoj Americi i USA. Dal' je itko ikad napisao pjesmu o njima ili napravio neko umjetničko djelo u dotičnom trenutku? Čisto sumnjam. Španjolci, Portugalci, Irci i Britanci jesu ovjekovječili svoje dolaske na osvojene zemlje, Slaveni definitivno nisu, čak je i dolazak Slavena na Balkan loš umjetničko-povijesni prikaz s netočnim i nepravilnim devijacijama, onako kako se nekim autorima činilo najprihvatljivije u pojedinim vremenskim, odnosno režimskim okolnostima, tja... "Bella" je još jači i smijeliji komad: kao što sam ranije spomenuo, uvijen je u glitch, vrlo melodičan i jednostavan korištenjem znanih odjeka ritmike Kraftwerk koji se ne mogu sakriti (s albuma "Electric Cafe", 1986), a ima kratku patriotsku liriku o bijelom Vardaru i Makedoniji. Ne kažem da je ovo himna za naše drage, danas Sjeverne Makedonce, ali ja je osobno slušajući doživljavam budućim evergreenom zato jer je moderno napravljena za naraštaje koji tek dolaze i neće fermati rock bendove i izvođače s gitarama, kao što ih već i sada previše ne ljube osim ako nisu oni, dobro znani klasici čija imena mi se više uopće ne da ponavljati. "Žena park" je jedan skriveni biser koji će se tek otkrivati; plesna je i višesmislena, tajnovita i nedirektna, sjetite se "Sex object" Kraftwerk koja je uglavnom prošla neprimjećeno, no da je Mirko ovdje poradio više od prikazanog, ovo bi mogao postati novi PMG adut, ali i ovakva kakva jest, jako je pogodna hitčina za generacije koje tek slijede, a ne ove koje jesu. "Brzina na svest" je potpuni post-techno s industrial primjesama i sampliranim gudačima, dakako sve minimalistički fiksirano jer je činjenica da Mirko Popov ima u ovoj pjesmi budućnost, a ne sadašnjost ili prošlost



Za konac, tu su još dvije upečatljive teme - "Gradska plaža" i naslovna "Do neboto zamok", obje specifične po futurističkim formatima oslobađajući se ranijih retrospekcijskih obzora što posebno dolazi do izražaja u posljednjoj, vrlo mračno obojenoj početnim 'nijemim' vokalima, vizantsko-pravoslavnim ugođajem, sitnim elektronskim vezovima i world-music elementima koji baš i nisu bili sastavnim pejzažem autorskog rukopisa, elem, dođe nešto poput onog prevrata Japan kad su na čuvenom i najuspješnijem "Tin Drum" albumu (1982) koristili dalekoistočnjačku pentatoniku uronjenu u elektronski štimung nakon koje su se razišli. Ne tvrdim da je ovo jedna od mogućih solucija novog stila PMG-a, ali kao osvježenje vrlo dobro 'sjeda'. Nadalje, čitav ovaj zaokret u gotovo kompletan post/ techno-electro realiziran je postepeno i bezbolno kroz prethodna 2-3 albuma minimalizirajući gitarske performanse koji su i dalje prisutni, no više nalikuju na rad synthova ne blagodareći direktnu analognu tehnologiju u samom općenitom dojmu, a i ona kao takva i dalje funkcionira na sofisticirani način.

Kroz cjelokupan opseg ovih 43 minuta Mirko i ekipa prvenstveno se baziraju na tendenciji modernog i onog što će doći izbjegavajući neželjene klopke samozadovoljavajućeg 'peglanja' otvarajući mogućnosti za nove prostore i horizonte zvuka hipotetski vrlo hrabro tražeći svoj udio kod kreiranja bliske, a tko zna, možda i neslućeno dalje budućnosti. Bez zavaravanja da je ovo neka nova avangarda pop glazbe iznikle iz navedenih korijena post-punka i indie-rocka, vrijeme koje pristiže i s kojime se bave znanstvenici, naučnici i ini istraživači u raznim aspektima, ima svoje itekako prioritetno mjesto i kroz intimističke, a i društveno fokusirane teme ovih pjesama, odnosno, PMG Kolektiv su se pripremili za barem plaketu, pamflet ili epitaf o razdoblju homo-sapiensa u pred-razdoblju tranzicije kloniranja kada super-sapiensi i humanoidi možda više neće čak imati niti dušu, a ako će je i imati, moguće da im neće biti važna. Zamislimo samo da je neki makedonski glazbenik prije stotinjak godina predvidio korištenje električne energije i glazbala na struju, te dao svoju futurističko-vizionarsku, makar i distopijsku fikciju, danas bi bio proročanski poštovan. A "Do neboto zamok" je u tome otišao poprilično daleko komunicirajući s nekim budućim naraštajima, kako sam već spomenuo, onima koji još nisu došli. I zato neka ne obeshrabri ovakav, nazvati ću, 'mlaki' zvuk bez mnogo energije; nije on bezvezno postavljen. Ima u ovome mnogo umjetničke drskosti za napretkom i tim hipotezama o budućnosti jer biti moderan ne znači samo pratiti trendove, nego ih i stvarati, a PMG su ovdje na nekoliko navedenih strateških mjesta postavili zamamno izgrađene formate koji očito ne pripadaju ovim trulim godinama i vremenima užurbano silovane neo-liberalističke popularne kulture.

Naslovi: 1.Ajde mali, 2.Me vika Mirko, 3.Evropa, 4.Bella, 5.Žena park, 6.Brzina na svest, 7.Gradska plaža, 8.Do neboto zamok

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/01/2020