Moćno grlo, energična i nabildana gromada Greg Puciato niti u svome novom diskografskom izletu ne može nadomjestiti značaj i ulogu bivšeg mu slavnog i znamenitog benda The Dillinger Escape Plan, tek samo mu se povremeno približiti i to u vrlo sitnim česticama. Prisjetimo se, još ranije u vrijeme aktivnosti Dillingera kratkotrajno je surađivao s Cavalerom u projektu Killer Be Killed, a onda se nakon razlaza neočekivano obreo u nemušto bljedunjavom synth-wave bendu The Black Queen s kojim si je nanio više štete nego koristi pjevušeći pop pjesmice za dark/electro auditorij koji ga i nije baš osobito šmekao.



Stoga se potajno očekivalo da bi mu prvi solo album trebao biti neka popravna destinacija kao predujam za bolje i odrješitije performanse jer je nekoliko najavnih singlova izbačenih u vrijeme Covid-19 karantene, elem od proljeća do vrelog ljeta 2020. pokazivalo sasvim zadovoljavajuće konfiguracije u kojima se praktički kao kompletan kantautor oprobao u oneman band svirci (gitara, bas, programi, klavijature) tek uz sitnu pripomoć starih prijatelja bubnjara Chris Hornbrooka, Chris Pennija i Ben Kollera. Prvi singl "Fire for water" u dvodjelnoj koheziji isprekidanog ritma, industriala i moćnog groove-a, drugi "Deep set" provučen kroz smjesu grungea i noise-rocka poput spoja The Jesus Lizard i Alice In Chains, treći "Do you need me to remind you?" s vrlo mračnim doom/ sludge referencama (iznosi 6 minuta) i četvrti "Roach hiss" u grunge/ sludge/ noise maniru (bubnjeve odlupao Koller) nagovijestili su tu početnu optimističku tenziju da je Puciato na putu ka dobroj kreativnoj formi, no sumnju je počeo izazivati peti "A pair of questions" u posve drugačijem, synth-pop izrazu kao izvađenom iz umjereno prosječne pjesmarice druge polovice 80-ih godina, posebice onih mnogobrojnih izvođača koji su radili pod utjecajima Orchestral Manouvres In The Dark, Blancmange i The Human League sporadično se priključivši prije svega trendu, a ne iskonskom izričaju.



Premda osebujno zamišljen kao slobodni koncept otrovne energije i slavljeničkog elana mnogih aspekata osobnosti, jer Puciato je 27.III 2020. navršio 40 godina, album vrvi rupetinama i bezdanima neinventivnosti što se očitava u dosadi s pokušajem konvertiranja miš-maš djelića odkrhnutih s periferije kreativnosti. Nije stvar u tome što nije osobiti glazbenik i instrumentalist; ajde-de, u nekim intervalima gitara i bas gitara mu sasvim solidno pristaju, tipkovnice nešto slabije, a programirani ritmovi još slabije ka lošemu. O vokalnim sposobnostima nije potrebno diskutirati: ima upečatljiv i gromki glas u navedenim pjesmama, a i nepotrebno patetičan u baladičnim pokušajima stapanja contemporary r'n'b-ija u synthwave strukture. Nego je stvar u tome što je tih nekoliko sasvim okey pjesama utopio u beskrvnom kolažu raznolikog ušušura kojeg čak otvara bespotrebna kratka akustara "Heaven of stone" gordo pokušavajući prikazati monumentalnost građe nakon koje se prepušta u eksperimentalnu elektroniku "Creator of God", kao koliko-toliko pribrani uvodni foršpan iliti 'intro' poput onih filmova čiji početni kadrovi traju i po desetak minuta uoči samog početka konkretne fabule. I onda dolaze dva prva navedena singla koji poboljšavaju dojam obećavajući koherentno satkanu radnju, no ne zadugo: ulazi se u synthwave ("Temporary object"), ambijentalne teritorije ("Fireflies"), malo se prćka po r'n'b-iju, pa ponovno po elektronici i s poprilično monotonim sadržajem (balada "You know I do", još jedna polu-akustara "Through the walls", te lagani grunge "Heartfree" i završna "September city") tek tu i tamo ponešto zaiskri poput dosadnog hrvatskog filma Antuna Vrdoljaka uz kojeg se gledatelj dobro odmori jer može slobodno sklopit oči bez neke sumnje da će propustiti nešto bitno.



Energiju podigne tek "Down when I'm not" u stilu Foo Fighters i laganiji industrial-rock umjerenog tempa "Evacuation" koji kod Nine Inch Nails i Marilyn Manson može proći tek kao neobavezna popuna prostora. Od 15 pjesama navedeni singlovi su ubjedljivi vrhunci, međutim gotovo sav ostatak materijala pretovaren je prosječnošću, čak i onom ispod prosjeka kakvu se ne bi moglo očekivati na račun solidno uprizorenih najavnih pjesama. Podosta se tu izgubilo i na brzopletosti, te na egocentrizmu kojim je Puciato isuviše kurtoazno htio naglasiti svestranost i pristupačnost baratanja s mnogim žanrovima i stilovima da na koncu ovih 65 minuta ostavlja dojam kaotične zbrke s podizanjem i prenaglim spuštanjem dramatike i dinamike u kojoj je smetnut s radara onaj osnovni princip neke niti vodilje što bi povezala letargičan akustični uvod s pokušajem stvaranja trilera bez zapleta i raspleta. Uglavnom, mnogo toga je ovdje nabacano navrat-nanos i u konačnici ostavlja poprilično kiselo lice za slušatelja pred nespretno smušenim autorom koji si na ovakav način ne bi smio dozvoliti poigravanje da si ugrozi na daleko i široko cijenjeni renome.

Naslovi: 1.Heaven of stone, 2.Creator of God, 3.Fire for water, 4.Deep set, 5.Temporary object, 6.Fireflies, 7.Do you need me to remind you?, 8.Roach hiss, 9.Down when I'm not, 10.You know I do, 11.Through the walls, 12.A pair of questions, 13.Evacuation, 14.Heartfree, 15.September city

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 08/10/2020