S obzirom da su The Dillinger Escape Plan doživjeli tešku saobraćajnu nesreću u Poljskoj početkom godine, taman nekoliko dana uoči najavljenog zagrebačkog koncerta 18.II u Tvornici, te su zbog velikih materijalnih šteta (uništena im je gotovo kompletna oprema), a i fizičkih ozljeda bili primorani otkazati nastupe po Europi na svojoj oproštajnoj turneji nakon koje se razilaze, vrlo brzo su najavili nove termine za taj ostatak koncerata. Zagreb se ponovno našao na popisu nekoliko gradova, pa ne čudi što je Močvara bila krcata publikom i iz susjednih zemalja (Srbije, Slovenije, BiH, Austrije, Madžarske, Italije). Godišnji odmori i raspust ipak nisu učinili onaj važan presedan da se publika osipa, mnogi su se vratili s mora i ljetovanja upravo samo za ovu prigodu, posebice oni koji ih nisu pogledali na njihovom jedinom dosadašnjem nastupu u Tvornici 5.X 2013. Prije njih trebalo je pretrpjeti dva opasna terora, prvo švedske sludge hardcore metalce GOD MOTHER, ozbiljan četverac što se brutalnim i agresivnim zvukom približio nadomak death/ grindcorea izvevši kraći polusatni set svojih pjesama uglavnom s posljednjeg (i jedinog za sad) albuma "Maktbehov" (2015). U diskografiji imaju još 4 EP/singl izdanja s vrlo kratkim pjesmama, a takve su mahom bile i na ovome repertoaru, a riječ je o frenetičnoj kombinaciji ekstremnih bubnjarskih tempova Michaela i vriske frontmena Sebastiana s malim brčićima što neodoljivo podsjeća na Njeca iz Abergaza. Opasno se svađa taj momčina i sa sobom i s okolinom, no dakako samo u lirici i stavu; neprekidno mu je glavna pozornica bio onaj prostor ispred nje s jasnom namjerom da napravi čim veći kaos, nered i zbrku pri čemu se moglo i zapetljati u kabel mikrofona kojeg su mu vukla dva vrlo spretna roadija. Na sreću, nitko se nije spotaknuo o njega i polomio mada je već nakon samo 15-ak minuta podij bio dobrano nakvašen što pivom, što znojem koji je vrlo brzo počeo da se slijeva niz tjelesa prisutnih promatrača. A drugi, po nekima još opakiji, pa i kreativno jači bend i od samih zvijezda večeri THE NUMBER 12 LOOKS LIKE YOU iz New Jerseya su dobrodošli povratnici na scenu pokazavši punu snagu iz one početne faze mathcorea od skoro prije dvadesetak godina. Oni su svoj glavni kreativan rad obavili još u prošloj deceniji nazvavši se po 17. epizodi čuvene TV serije "Zona sumraka" iz 1956. sa Colin Wilcox, Suzy Parker, Pam Austin i Richard Longom, danas sve pokojnim glumcima što su između ostalog glumili u filmovima poput horrora "The House on Haunted Hill" (1957. s Vincent Priceom), "Ponoć u vrtu dobra i zla" (1997), TV seriji "Tarzan" ili romantičnoj mjuzikl-komediji "Blue Hawaii" (1961. s Elvis Presleyom). No, za razliku od uvjetno rečeno starih sentimentalnih referenci koje su se Hollywoodom valjale gotovo dobrih pola stoljeća, ovaj četverac je svoju rolu obavio za svega 8 aktivnih godina objavivši 4 kratka albuma, 3 još kraća EP-ija i jedan uživo DVD za Eyeball Records, te se naprasno rasturili početkom 2010. jer je došlo do ozbiljih nesuglasica između članova benda. Iznenada su se ponovno okupili 2016. samo za potrebe koncerata, za sada bez ikakvih namjera ka komponiranju novih materijala ostavivši dovoljno vremena tim starim materijalima da pokažu svoju elementarnu snagu. Tako su nam ovom prilikom izbacili sijaset paradoksa i neuobičajenih poteza po kojima su bili znani u sklopu underground scene New Jerseya kombinirajući i progressive konotacije čudnovatih zavrzlama Frank Zappe. Uz njihov neprekidni miš-maš kolaž prožet mathcoreom, noiseom i sporijim dionicama znalo se čuti i jazz elemenata u obliku spontanog sessiona kojeg su netremice u nekoliko navrata isprekidali furioznim hardcore tempovima i vokalnim čarobiranjem kosookog frontmena Jesse Kormana koji je s obzirom da mu je majka Japanka, poprilično visok, gotovo košarkaški dvometraš. Elem, njegov osnovni screamo vokal ima pojedinih vrlo pjevnih i senzibilno melodičnih clean dionica na kakve se rijetko u ovakvim ekstremnim žanrovima mogu naići dajući cjelokupnom dojmu višeslojne relacije, uglavnom onakve da uistinu ne znate u kome smjeru će im se glazba i stil kretati. Ako će biti još prilike, ne bi bilo loše poslušati ih u nekom duljem koncertnom izdanju. Ovih nešto više od pola sata i nije bilo dovoljno da se ugrabe osnovni parametri jer im se između ostalog set lista sastojala od uglavnom 'best of' materijala kojeg se može čuti na njihovom live albumu "Here at the End of All Things" s tek samo dvije pjesme s posljednjeg im albuma "Worse Than Alone". A osim toga, oni su isto kao i God Mother bili skraćeni u opsegu kretanja po pozornici gdje su bila stacionirana dva bubnjarska seta što su im oduzela dobar dio prostora… A onda je uslijedio pravi pakao. Komešancija u prvim redovima gdje je preporučljivo, barem nama sada već matorima biti podalje od svih onih koji lete po zraku, skaču u publiku i razbacuju se dijelovima odjeće i obuće u zanosu ekstaze. Tijekom koncerta Močvarom su proletjele i nečije patike, ljudi su bosi tackali tražeći dijelove garderobe i još koječega od privatnih stvari (naušnice, naočale, novčanike, ključeve), sve je bilo znojno i ljepljivo, klizavo i masno, zagušljivo da se moglo skoro komotno udaviti u sparini, odnosno, atmosferi kakvu mogu napraviti samo veliki i razvikani bendovi, a THE DILLINGER ESCAPE PLAN to nesumnjivo i jesu. Istina, onaj njihov koncert u daleko većoj Tvornici prije gotovo 4 godine omogućio im je daleko veću prohodnost po pozornici, a i kvalitetnije tonske performanse. Ovdje u Močvari je sve moglo jedino biti kompresirano i svedeno na minimalne opsege zbijenog kluba u kakvima su nastupali na početku karijere. Zvuk nije baš štimao kak' se spada, tehničari i roadiji su imali pune ruke posla, a od scenografije benda uspjeli su se iskoristiti samo zasljepljujući stroboskopi koji su neizostavni dio spektakla. Podsjetite se, bez njih francuski The Rodeo Idiot Engine ne nastupaju… No, svejedno, nikome to nije osobito smetalo, a bend je sve to uz pomoć prateće tehničke ekipe otklanjao i adaptirao na licu mjesta, u hodu. Svaka sekunda njihovog nastupa je sasvim solidno izrežirana i odrađena s obzirom na okolnosti tako da nisu manjkali oni lucidni akrobatski skokovi najagilnijeg gitariste Ben Weinmana koji se nekoliko puta bacio među publiku koja ga je nosila na rukama i vratila na pozornicu bez ikakvih ozljeda. Frontmen Greg Puciato je po običaju ostao dio cjeline; ovaj puta i nije baš bio zainteresiran s prisnijom komunikacijom. Nekoliko puta se rukovao s prvim redovima, cugnuo poneki gutljaj pive koju su mu dodali i pobacao nekoliko flašica vode u obilato orošenu audijenciju daleko više se fokusirajući na vokalne izvedbe, a dodao bih, kao što je dobro primjetio MiKKa iz DreDDup, mislima je nekako bio odsutan (daleko više u teretani nego li na pozornici, ha-ha-ha). Okey, bend je mahom sve svirački odigrao u svome strahovitom elanu, nije njihova greška što su gitare dobar dio koncerta bile negdje u pozadini, tijekom svirke su isplivale na front zvučne mase, a fanovi su ionako prepoznali ultimativne hitove koje su zdušno pjevali: "Prancer", "When I lost my bet", "Milk lizard", "Black bubblegum", "Hero of the Soviet Union", "Panasonic youth", "Happines is a smile", "Symptom of terminal illness", "Farewell, Mona Lisa"… da bi nakon svega sat vremena mahnito nabijenog koncerta izašli na bis izvevši samo "Limerent death" (spojenu s "43% burnt!"), uvodnu pjesmu posljednjeg im albuma "Dissociation" objavljenog ujesen prošle godine. Na žalost, ovo je uz njihov oproštaj od prisutne audijencije bio možda i tonski najrastrganiji nastup na cijeloj turneji, bend ga čak nije niti spomenuo u svojoj odrađenoj etapi jer im očito mnogo toga nije bilo po volji, ali su dali dovoljno sebe u tih 80-tak minuta da kod fanova zadrže optimum uspomena. Kako god, svi će ih pamtiti; oni koji su ih gledali u Tvornici ne mogu se suzdržati s obiljem daleko kvalitetnijeg prisjećanja za uši i oči, a oni što su ih ovom prilikom doživjeli po prvi puta nezaboravno će ih urezati u memoriju kao jedan od najžešćih i najkonciznijih bendova ekstremno agresivne klase. A koliko dugo će mirovati, to vjerojatno niti oni sami ne znaju. Svi članovi benda odreda imaju pune ruke posla po različitim žanrovima, možda ih neki novi kreativni elan ponovno okupi pod jednu zastavu, no teško je povjerovati da će glavna karika, najstariji Ben Weinman (42) ovako samoubilački poput kamikaze moći funkcionirati za desetak godina. Bilo bi pretjerano od pedesetogodišnjaka tražiti performanse Iggy Popa i nekoć mlađahnog Michael Gire koji si je tijekom 80-ih na koncertima lomio kosti i zube. Goodbye Dilinđeri…

horvi // 15/08/2017