Nemalo sam se doslovce zabezeknuo kad sam gledajući tjedni izvještaj s britanskih top lista najprodavanijih albuma ugledao meni stare poznanike A Certain Ratio s ovime 11. studijskim albumom na poziciji no.69. Album je, dakako posve friški i prvi im je nakon 12 godina pauze kad se još i mnogo prije toga smatralo da su odavno rekli i dali što su imali. Uz njihovo ime sasvim benigno bezazleno stoji pod opisom žanra 'new-wave' koji je vrlo širokih okvira, no teško da se po bilo čemu, osim nekoliko vrlo plitkih ziheraških singlova uklapaju u njega. Osnovani su 1977. u Flixtonu, takoreći selu pored Manchestera kao sekstet u kome još i dandanas rade Jeremy Jez Kerr (bas, vokal), multiinstrumentalist Martin Moscrop (truba, gitara, klavijature, programi) i tamnoputi Donald Johnson (bubnjevi), a cilj im je bio spojiti disco, funk i post-punk radeći sa čuvenim Martin Hannettom, producentom Joy Division. U tom početnom elanu imali su sličnu simbiozu poput The Pop Group, no njihovi albumi i glazba daleko više su imali zaleđe krautrocka s dugotrajnim ritmičkim mantrama koje su se pretapale jedna u drugu što su najadekvatnije prikazali na drugom, svim fanovima ponajboljem albumu "To Each..." koji je 1981. proveo čak 12 tjedana na no.1 poziciji najprodavanijih independent albuma u Britaniji, premda je u to vrijeme dobio ogromnu salvu negativnih kritika da su se nesuvislo laički poigrali smrću Ian Curtisa i ostavštinom Joy Division. Međutim tu se već uočila sklonost ka avangardnim tenzijama psihodelične plesne ekspresije kojom su iz undergrounda nesvjesno kumovali trance/ techno strukturi koja će postepeno doći na vidjelo prvo putem acid-house eksplozije koncem 80-ih, a potom i onog popularnog sintetičkog techno DJ žanra početkom 90-ih kad su odustali od ovakvog hipnotičkog poigravanja prepustivši se prijatnoj pop muzičici koja im je uz pregršt fascinantno realiziranih i plasiranih independent singlova od 1981. do 1986. donijela i 3 uspješna plasmana na zvanične liste najprodavanijih singlova. Doduše u 'donjem domu' - "The big E." (1989, UK no.96), "Backs to the wall" (1989, UK no.81) i "Your blue eyes" (1990, UK no.55), no to više nije imalo veze s onom originalnošću prvih ledeno privlačnih post-punk albuma, već s pokušajem stvaranja new-romantics plesnih pjesmuljaka za široku upotrebu nalik na blijede kopije Duran Duran, Pet Shop Boys, New Order i stila zasnovanog na Bowievom multimilijunskom "Let's Dance" albumu. Svi njihovi daljnji albumi su netragom zametnuti s obzora jer se bend spotaknuo u zamku komercijalnosti i nespretno sročene lirike u kojoj nikad nisu briljirali; nakon spomenutih 'hitova' album "acr:mcr" (1990) trebao im je biti 'tour de force', čak je objavljen za veliki A&M, a nakon ogromnog fijaska su izgubili ugovor i bezuspješno lunjali punih 30 godina objavljujući tu i tamo poneki apsolutno nezapažen i neprimjetan album, a i fama koja ih je pratila barem prvih 7-8 godina karijere je posve izblijedila, no onda se dešava veliki preporod... Mute Records ih uzima 'pod svoje': prvo im se 2018/ 2019 objavljuju dvije opsežne kompilacije, a potom se i ulaže u bend koji je u svojim najkreativnijim fazama imao konstituciju Cabaret Voltaire, Clock DVA, The Pop Group, a i Gang Of Four sa "Solid Gold" remek-djela s mnogim glazbenim i sviračkim pomacima.

I sad, ono po čemu ih fanovi pamte, a to je sjajna ritam sekcija, ovdje je ponovno u igri. Johnson i Jez Kerr su danas poprilično ostarjeli, no u svojim 60-im godinama na ovih 50 minuta su pružili čak i više od hvaljenih "To Each..." i "Sextet" (1982, UK no.53, UK independent no.1). Prva stvar je u produkciji koja je nemjerljiva s onom iz 1981., a druga u tome što znaju kako su se dobro zeznuli u vremenu kad su skoro pa bili pred velikim uspjehom. Usput, koliko se sjećam, tada 80-ih nikada nisam A Certain Ratio čuo niti na jednoj ex-Yu radio stanici, bili su totalna nepoznanica, mada su ih neki glazbeni kritičari znali spominjati u magazinima Džuboks i Rock, sjećam se da sam prvi puta o njima čitao u magazinu Start 1981. kad je netko (zbilja ne znam ime autora) napisao opširan esej o novom romantizmu uz uspjeh Ultravox, Spandau Ballet i Classics Nouveaux (dvaput nastupali u Zagrebu i jednom u Beogradu, bili su ogromne zvijezde 81/82), a u katalozima koji su lunjali po fanzinima i među punudama LP-ija za presnimavanje, oni su redovito bili po abecedi na prvome mjestu uz ABC. Samo njihove ploče se nisu mogle kupiti u bivšoj državi jer niti jedan od tadašnjih 5 relevantnih rock kritičara ih nije zapazio da bi ih preporučio jedinim 5 diskografskih izdavača koji su tada postojali. Možda bi netko i bio zainteresiran da objavi barem 5 ili 10 tisuća ploča, a one su tada išle kao alva. Dvije-tri njihove ploče bi bez problema prošle kao licenca, to nema sumnje. Takav se new-wave/ post-punk s funk i psihodelijom počeo svirati i u bivšoj Jugi, a jedan od krucijalno žustrih i neobičnih bendova onog doba koji je volio i radio pod primjetnim utjecajima A Certain Ratio bili su Trobecove Krušne Peći...

Na povratničkom albumu ovaj trojac uz pomoć nekolicine gostiju poput Mickey Joycea, bubnjara The Smiths, Gabe Gurnseya iz Factory Floor, pjevačice Marie Uzor iz synth-pop dueta Sink Ya Teeth (pjeva vodeću rolu u osvježavajućoj jazzy-funk temi "Get a grip") ili stare suradnice Denise Johnson koja je s njima povremeno još od 90-ih godina, a ovdje prisutna u 4 teme, no to je ujedno i bila posljednja suradnja s njima; umrla je u srpnju 2020. u 56. godini života…, elem, A Certain Ratio šiba besprijekorno odlično moderno uključujući i elektronska pomgala, ali svirka je potpuno živa premda nekom neupućenome može djelovati poput sampliranih derivata The Chemical Brothers i Hot Chip. Uvodna "Friends around us" laganim staccatima i trubačkim podražajima, te ležernim Kerrovim vokalom i tom nespretnom lirikom ('nemamo pojma kako je biti bez prijatelja oko nas') uljuljkava psihodelični kompleksan ambijent (imali su oni i world-music/ jazz izleta na "Sextet" albumu) i na moment se pričini da će opet početi neku 'pop' spiku iz onih netragom propalih 90-ih, kad tamo, nagli preokret u 3.36... pa da, počinje plesni funk 'trganja žica' na basu i podebljana igra gitare i elektronike uz dodatak duhačkih performansa, te d'n'b temperamenta... Sasvim drugačija slika koja se nastavlja u "Bouncy bouncy" ritmički naglašenom melodičnom funku s vokoderima kakav se trebao doduše pojaviti u njihovim 80-im, a tu su i ženski privlačni sexy vokali (čak i na francuskom!), te atraktivna tech/trance preobrazba s vokalnim samplovima u rasplesanu "Yo yo gi" koja kao da je ispala s nekog albuma maloprije spomenutih The Chemical Brothers!!! No, tu ima i dosta lirske štete po kojoj su ACR redovito dobivali packe kao budalasto smušen bend koji je stalno htio iskazati neku angažiranost, a nikako se nije umio konkretno izraziti. Točnije, to je ovdje obraćanje na postbrexit situaciju u Britaniji sa željom da ta tematika stvori napetost i neugodnost suvremenog doba, ali njihovi stihovi su vrlo smotani u srazu patetike nekakvog imaginarnog zajedništva i pokušaja formuliranja gordih punkerskih poruka: 'svi se moramo okupiti na borbu/ borbu protiv pohlepe/ oni izmišljaju našu bol/ za kratkoročnu korist'.



Najbolji su kada se prepuštaju onome što su oduvijek najbolje radili: ritmici, psihodeličnosti i skladno uređenom 'neredu' kojeg su samo oni shvaćali (a i kada Kerr pjeva voljenoj osobi), a takva je pjesma "Supafreak" od 5 minuta čudnovatog funka u kome i truba ima izraženi dio, a i raznolika šetnja po funku, te mnoštvo psihodelično/ elektronskih efekata. To je taman tamo negdje gdje su Cabaret Voltaire stali nakon, nemam pojma zašto, kako i što, bezuspješnog albuma "Code" 1987., što mi je neshvatljivo još dan danas. Ne znam sa čime bi mogao komparirati neuspjeh i jednih i drugih nego sa čistom ljudskom seljačijom urbanih kmetova u Britaniji što su ostaci davnih pragmatičnih puritanaca, još uvijek obožavatelja The Beatles i Elvisa, a kod nas bi se reklo Parnog Valjka, Miše, Gibbonija i Olivera. Takvima A Certain Ratio pruža sasvim simpatičan video "Berlin" s Amarantom Villarreal, plesačicom i glumicom u glavnoj ulogi na video spotu, no pjesma je njihova nova komercijalna zamka.



Bezbrižna plesna New Order pjesmica koja mnoge slušatelje može 'povući' da je ovdje možebitno ugodan radiofoničan pop, što ustvari i jeste, samo je posve drugačijeg sadržaja. Od komercijalnih podražaja tu su još "Always in love" i lagana poruka jedinstva "Family", a to je i previše za nekoga tko ih više gotivi zbog ekspresivnog i snažnog funka nalik na big beat. A ona povremena stihoklepačka nespretnost im se lako oprosti jer se ne ispoljava kao vitalno bitan dio kompletne infrastrukture; očito je da Kerr tu i tamo nešto mora otpjevati i prozboriti, pa mu izleti i nešto o čemu baš i ne razmišlja previše kao da je nabrzaka iščitao nekoliko naslova s dnevnih novina za koje ga i ne zanima osobito što se nalazi iza njih. Uglavnom, dobro je znati da su još uvijek spremni na atraktivne poteze kojima povezuju suvremene plesne formate sa žustrom i opičenom sviračkom britkošću kojom redovito uranjaju u psihodelično privlačne i zabavne prostore.

Naslovi: 1. Friends around us, 2.Bouncy bouncy, 3.Yo yo gi, 4.Supafreak, 5.Always in love, 6.Family, 7.Get a grip, 8.Berlin, 9.What's wrong, 10.Taxi guy

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/10/2020