U četiri i pol decenije rada manchesterske post-punk legende su imale obilje angažiranih radova, posebice u najranijoj fazi karijere. S povratkom na scenu i nedaćama koje su ih strefile smrću pjevačice Denise Johnson ipak ne pokazuju znakove zamora ili prekida rada kao što su zlobnici smatrali da im je album "ACR LOCO" (2020) trebao biti labuđi pjev, štoviše agilniji su i aktivniji nego li ikad prije. Početkom 80-ih su neko vrijeme obitavali u New Yorku družeći se s gomilom umjetnika u urbanoj kulturi pjesnika, književnika, filmaša, slikara, dizajnera i rock zvijezda koji su svi odreda imali utjecaj na razvoj benda. Bili su prisutni rađanju različitih glazbenih žanrova među kojima je bio i hip-hop. Tako su uočili neobičnu poetiku grafita po zidovima koji su zbunjivali svojom zagonetnošću i frazama pod oznakom SAMO© što je bila skraćenica od 'same ol' shit', a autori su bili dva mlada ulična umjetnika Al Diaz i Jean-Michel Basquiat. Oni su ismijavali svijet umjetnosti ironičnim imaginacijama religije, kulta i proizvoda, ubrzo su postali poznati, pa ih je prigrlio i sam Andy Warhol za kojeg su radili unosan posao prodavajući njegove slike za astronomske cifre. Tragikomično, Warhol je umro u vrijeme najveće slave i milijunskog priliva novca, a samo godinu dana kasnije, 1988. Jean-Michel Basquiat je podlegao od pretjerane količine heroina u presudnoj, 27. godini života u svojem potkrovlju u ulici Great Jones kada je također bio na vrhu artističkog svijeta. Diaz je oživio SAMO© tridesetak godina kasnije kao prosvjed tijekom izbora za Trumpa i nastavio stvarati grafite na koje se povremeno može naletjeti po stanicama podzemne željeznice, gradskim zidovima i vratima s oznakom 'isto staro sranje'. A Certain Ratio pripremajući novi album, zanimljivo, imena "1982", godine koja im je donijela proslavljeni album "Sextet" (UK no. 55) i kultni "I'd like to See You Again" (UK indie no. 2), prisjetili tog vremena SAMO nazvavši prodornu funk pjesmu upravo tako utjelovivši kolektivni duh u kome Jez Kerr nabraja niz mitskih imena i figura te scene - Warhola, pionira hip-hopa Fab 5 Freddyja (vrlo slično starom Blondie hitu "Rapture"), te recitira fraze SAMO© grafita kojih se sjeća sa zidova u njujorškom Sohu. Uronjena u snažan plesni ritam s pratećim vokalom Ellen Beth Abdi, jedne od najvećih nada manchesterske neo-soul scene, te kombinacijom analogne svirke sa psihodeličnim elektronskim medikamentima, najavljuje se nepredvidljiva ćud albuma za koga izdavač Mute Records u press materijalu navodi da će nagraditi predanog slušatelja desetak puta.





Na ovom najavnom EP-iju još se nalazi pjesma "Afro dizzy" koja se emitirala punih mjesec dana na BBC 6Music programu. Brzi ritam koračnice, naravno u afričkom beatu s jazzy primjesama, obaveznom acid-trance atmosferom šarenih boja synthova i trube uz iznimno ugodan i fin Ellenin vokal u prozračno-snenim disonantama kojima je teško odoljeti, pravi su mamac za radijski eter malčice aludirajući na epohu "Remain in Light" Talking Heads. I tu je još treća stvar "Waiting on a train" gdje se Elleni pridružuje mladi reper Mancunije Chunky u cameo ulozi oživljavajući memorije benda na urbane hippyje, demonstracije, njujoršku podzemnu željeznicu šarajući lagano-umjerenim tempom trip-hopa, jazzy finesama klavira, sitnim electro-noise efektima, noćnim ambijentom i samotnjačkim raspoloženjem u nestrpljivom očekivanju odgovarajućeg vlaka koji nikako da pristigne.



Prema visokim standardima benda u prepoznatljivom mišungu žanrova i stilova, ovo može djelovati kao nostalgija starih dobrih vremena iz kojih su izvukli retrospektivne reference pridruživši im moderne supstitucije u očekivanju "1982".

Naslovi: 1.Samo, 2.Afro dizzy, 3.Waiting on a train

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/02/2023