Kod stonera su dobro poznate sve vitalne reference: čvrsti riff u bezbrojnim repeticijama s vrlo malo nadogradnje, uglavnom umjereni tempo i obavezan mačoidan vokal, odnosno nije žanr za žensku čeljad da se bavi njime svirajući ga, a još manje pjevajući. Hm, a jel' se možete sjetiti koje ženske vokalistice stonera? Ne, Sunderfeet nisu bend sa ženskom vokalisticom ili instrumentalisticom, već kako i nalaže žanr, pravi su stoner trojac kojeg čine Simon Mack (gitara, vokal), Matthieu Ernewein (bas, vokal) i Luc Martin (bubnjevi) iz Strasbourga su, a jedinu pripomoć na ovome debi albumu donirao je gost Fifo odsviravši gitaru na zadnjoj pjesmi "W.A.R.". Međutim ovaj trojac ne svira onaj suhoparni i repetativni stoner drndajući bjesomučno jedan te isti akord, već su tu stilizaciju obogatili grungerskom snagom i vrlo zanimljivim aranžmanima sa čestim promjenama tempova u ponekim trenucima dozivajući onaj duh kompleksnijih pjesama Black Sabbath s prvih albuma. A vokal jednog od spomenutih momaka na 'žicama' je vraški prodoran i upečatljiv poput Planta i pokojnog Chris Cornella odmah parajući u uvodnoj pjesmi "Dying day" najavljujući opaku i brzu ružionu na granicama metalurgije.



Premda tempovi u sljedećim kompozicijama "No man's land", "Mushroom fail", "Upset man" i "Death prowler" opadaju ponekad do tromog i olovno teškog doom/ bluesa, pojedine dionice obavezno umiju zarašpati tim aranžmanskim promjenama poput recimo Soundgarden klasika "Rusty cage" ili Sabbatovog "War pigs". Ne manjka niti žestokih solaža, taman toliko dugačkih da ne poremete kompaktnost koju održava brundavi i masno distorziran bas, koji puta se Mack odluči i u psihodeličnu seansu okrenuvši se ka space rocku, a bome ima i izleta u boogie s natruhama ranih ZZ Top u pjesmi "Common aim". I tako ga šibaju sve do devete, pretposljednje i najkraće "Nightmare" kada iznenada iskače akustična gitara, ali niti u jednom trenutku ovih nepunih 55 minuta ne izazivaju niti malo skretanja u monotoniju ili dosadu mada većina kompozicija premašuje duljinu od 5 minuta (ima ih i po 6 do 7 minuta) što često zna biti zamka za nesuvisle improvizacije. Na sreću, ovi Francuzi su sve takve modele pronicljivo zaobišli tim čvrstim izrazom s punoćom kompletnog zvuka što neumoljivo sije žustru energiju kakva je prijeko potrebna svim onim komercijalnim privjescima okačenih za mušićavi soft stoner po uzoru na posljednje radove QOTSA. Palac gore!

Naslovi: 1.Dying day, 2.No man's land, 3.Mushroom fail, 4.Upset man, 5.Death prowler, 6.13, 7.Spread your word, 8.Common aim, 9.Nightmare, 10.W.A.R.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 29/06/2018