Ne pretjerano znani Justin K. Broadrick, frontmen Britanskog nešto više znanog industrial sastava Godflesh upustio se u vlastiti solo-projekt okupivši zaljubljenike u bučnu psihodeličnu rock glazbu ostvarivši album s kojim je želio ispričati svoju "posvetu" My Bloody Valentine. Krupan zalogaj... Uz odabranu ekipu glazbenika, ovaj album počinje konačno novu eru post-rock bandova koji otvaraju nešto "plesniji", ali ne i veseliji rock.

Ovom albumu prethodili su EP projekti "Heart Ache" i prošlogodišnji "Silver" gdje je Justin Broadrick pokušavao svoje industrial nasljeđe pretvoriti u novi zvuk spajajući post-rock s psihodeličnim industrialom potpognutim isključivim svirkama na gitarama. Čak je i sa Jesu ostvario mini turneju po Europi (govori se da je netko od članova Napalm Death svirao s njima), no odjeci na taj početak su bili prilično neuvjerljivi.

Ipak, album "Conqueror" donosi i neke pozitivne činjenice. Prva od njih je da su skladbe napravljene po tipičnom "songwritter" sistemu gdje Justinu vjerojatno nitko iz prateće ekipe nije mogao (a ni smio) proturječiti, što se svakako mora pohvaliti s obzirom na podosta zahtjevnu materiju koja je prikazana kroz 8 vrlo dugačkih naslova (u prosjeku oko 7 minuta). Spajanjem već spomenutih baština industrial rocka sa psihodeličnim, post-rock, sympho-rock (a i noise i metal) elementima, Jesu je napravio koncentrat nešto "plesnije", ali slušljivije napornije simfonijske rock glazbe od primjerice Mogwai. Nadalje, sve pjesme vokalno izvodi sam Justin, te su pjevane na vrlo "tih" način da je ponekad teško dokučiti o čemu se pjeva što samom albumu daje draž "ponovnog otkrivanja". Glazbeno se nalaze na vrlo uravnoteženom položaju koji razdvaja poimanje indie-rocka s melodičnim komercijalnim (ali usporenim) harmonijama i svoju jednostavnost crpe upravo iz najosnovnijeg izvora - spoja Joy Division i My Bloody Valentine. Crte koje melodijski objedinjavaju ovaj album su vrlo snene, tekstovi zvuče kao "pokupljeni" iz mnogih lirskih nadahnuća koje su u prošlosti začeli Bowie (opčinjenost svemirskom psihodelijom u naslovnoj i uvodnoj "Conqueror", Linkin Park sa svojom "utjehom lošeg djetinjstva", Gang Of Four-ovskom idejom 'nađi sebe u pokvarenom svijetu' kroz skladbu "Weightless & horizontal", ili Cave sa razmeđem Boga i Sotone), dok glazbeno Jesu nadograđuju "međuzonu" ("Interzone", to vam je poznato, kaj ne?) u koju se mogu strpati i The Cure, Cocteau Twins, The Stone Roses, Radiohead, Pulp... Sve skladbe su veoma laganog tempa, no zbog načina "pozadinskog" industrial vokala samog Justina izdvaja se "Old year" (kao da je spoj totalno usporenog Soundgardena i Metallice), dok su ostale skladbe veoma "neprimjetne" i možda za slušatelje poput mene koji ima "bijednu" hi-fi tehniku kod kuće i nedokučive. Nešto sam načuo da se na nekom našem domaćem festivalu demo-izvođača preslušava samo prvih 10 sekunda svake kompozicije što je katastrofa za autora. Onda u tom slučaju niti Stravinski, Stockhausen, Kraftwerk, Can, Sonic Youth, My Bloody Valentine, te se odlični "novi" izvođači s ovog ex-Yu područja (poput Tene Novak, Goribor, Kodagain, Marinada, Viva Glorio, Andrija, Miodrazi...) nikako ne bi mogli pronaći toj na play-listi. Kompozicija nije samo prvih 10 sekundi, kompozicija je ponekad cijeli život i zato je treba pratiti pomno, koliko je to god moguće. Samo se tako može saznati kakav je autor i zbog čega on živi i zbog čega vjeruje u svoje stavove i radi to što radi.

Još davno, u osnovnoj školi, 70-tih godina sam svojim prijateljima rekao da će se se jednog dana na glazbenom odgoju učiti i rock-autori, te da je rock isti oblik glazbenog izraza poput klasične ili jazz glazbe. Tada mi nisu vjerovali, danas oni više uopće ne prate što se događa na glazbenoj sceni i ne zamjeram nikome zbog toga. Niti zato što par puta godišnje dođem u svoj Đurđevac i zatečem svaki put gomilu klinaca koji su u nedoumici - folk ili rock. Glazbena umjetnost jest Jesu. Prije trideset godina nisam niti mogao zamisliti ovakav rock band, mislio sam da su Genesis, Yes, Pink Floyd, te tada nešto "noviji" bandovi poput Van Der Graf Generator i The Cure, stvar za "otpad", no kada ovakav sastav ponovno u sjećanje priziva duh svih tih "starih" bandova onda fakat ta stvar nije bezazlena.
Jesu su band za slušanje. Svakim novim slušanjem se otkriva nešto novo, te mada nema puno veze, poput Human League albuma "Dare", ovdje se sazna mnoštvo "sakrivenih" i "arhivskih" stvari iz oblasti pop i rock scene unazad dvadesetak-tridesetak godina. Puno iskopirano, što vjerojatno mnogi neće prepoznati, bez obzira na učešće Napalm Death, ovo nije pop-album kojem bi se s poštovanjem davale visoke ocijene, ovo je fini raritet koji obogaćuje današnju bogatu alternativnu scenu. Album završava odlična i ne pretjerano plesna "Stanlow". Novi rock? Prelagano? Poslušajte, ne samo jednom, već desetak puta... ovo je materijal kojeg samo treba slušati i slušati...

Vjerujem da će se naći u listi mojih najboljih albuma 2007.
Ocijena za javnost: 1,5 (ne očekujte ništa komercijalno, osim sjanjih melodija)
Moja ocijena: 7,5

horvi // 18/04/2007