Daleke 1990. The Jesus And Mary Chain su bili slavni i hvaljeni sa samo 3 studijska albuma koja su stubokom mijenjala percepciju indie i alternativnog rocka kada su im na američkoj turneji organizatori za predgrupu utrpali tada nepoznate Nine Inch Nails. Od tada su braća Reid imala još jedan odličan album "Honey's Dead" (1992, UK no.14, USA no.158), a onda neshvatljivo, taman u vrijeme grungea i nevjerojatne popularnosti alternativnog rocka, preobratili zvuk i stil u mekani pop-rock/ country petim albumom "Stoned & Dethroned" (1994, UK no.13, USA no.98) izgubivši sve draži, posebice s "Munki" (1998, UK no.47) koji je čak distribuirao i Sub Pop za američko tržište, no bez ikakvog komercijalnog odjeka. Rasturivši se neslavno ujesen 1999. zbog mnogih sukoba i svađa, Jimovog pijanstava, ovisnosti i indisponiranosti kada na pozornici House of Blues (Los Angeles) nije niti mogao stajati na nogama niti pjevati, a koncert okončan nakon svega 15 minuta uz povrat novaca publici za ulaznice, te je japanski dio turneje odrađen bez gitarista Williama, bend je potpuno zabrazdio u propast. Čak je na posljednjem nastupu u Providenceu organizator pobjegao s novcima, a bend se potukao s ekipom zaduženom za koncert. Ponovno okupljanje 2007. imalo je masu čarki i promjena postave, povratnički album "Damage and Joy" je realiziran tek 2017., ali nije dao niti četvrtinu snage i stare, one znane kreativnosti premda ga je produkcijski pokušavao spasiti Martin Glover - Youth iz Killing Joke. Samo na račun stare slave i nostalgije, u Britaniji je dospio na poziciju no.16. I onda, nakon gotovo 30 godina kada su im se značaj i karizma sasuli u paramparčad i zaborav, pozvali su ih upravo Nine Inch Nails za predgrupu na čak 6 rasprodanih večeri u Hollywood Palladiumu gdje snimljen ovaj, pa sasvim zadovoljavajući zapis od nepunih 70-ak minuta. Uz braću Reid postavu su tada činili basist Mark Crozer, australski gitarist Scott Von Ryper (iz The Black Ryder), te bubnjar Brian Young (ex-Fountains Of Wayne, ex-The Posies) koji su samo suhoparno odradili zadatak ne izlazeći izvan okvira zacrtanih originala set liste sastavljene od best-of pjesmarice u kojoj se s tog povratničkog albuma našlo mjesta tek za "Amputation", "All things pass" i "Black and blues" uz gostovanje Isobel Campbell, nekadašnje pjevačice Belle & Sebastian, te povremene družice Marka Lanegana (također pjeva rolu u "Sometimes always" umjesto vrlo rijetko aktivne Hope Sandoval koja ju je otpjevala u originalu 1994).



Uostalom, izvještaji s te turneje mahom govore da album na nekim koncertima čak nisu niti promovirali ne izvodeći niti jednu pjesmu s njega, ah. Pa čemu je onda snimljen, samo tek toliko, reda radi? Tja. Ovdje se redom žeže solidno odfrljena distorzirana gitarska svirka ispreplevši 3 komada s najčuvenijeg debija "Psychocandy" (1985, UK no.31, USA no.188), 4 s "Automatic" (1989, UK no.11, USA no.105), 3 s "Honey's Dead", čak 3 s nes(p)retnog "Munki" dok s nimalo lošeg "Darklands" (1987), daleko najpopularnijeg albuma (UK no.5, USA no. 161) nema niti jedne pjesme. Jedini izuzetak od albumskih stvari je singl-EP "Some candy talking" iz daleke 1986. (UK no.13) koji im je uz "April skies" (UK no.8) i "Reverence" (UK no.10) najveća hit uspješnica. Ovu zadnju su odvalili u čak 9 minuta noise-rokačine podsjetivši na dobar dio onih psihodeličnih, niskih štimova, paranoja i cenzuriranih stihova zbog kojih se dušebrižnicima remetio kardiogram zabranivši je izvoditi na BBC Radio programu. Međutim, danas više nitko ne obazire pažnju na to uz gomile svjetskih aktualnih problema, a i činjenice da JAMC odavno više ne predstavljaju ama baš nikakav alarmantan ili kompromitirajući stav.

Naslovi: 1.Just like honey, 2.Sometimes always (feat. Isobel Campbell), 3.Black and blues (feat. Isobel Campbell), 4.Amputation, 5.All things pass, 6.Some candy talking, 7.Head on, 8.The living end, 9.Cracking up, 10.Teenage lust, 11.I hate rock'n'roll, 12.Reverence, 13.Blues from a gun, 14.Far gone and out, 15.Between planets, 16.Half way to crazy, 17.In a hole

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/08/2023