Moram priznati da su mi ove najave i strka oko Oasis okupljanja ipak malo prebacile pažnju s ovog koncerta, pa nekako nisam imao ono završno oduševljenje što ću nakon malo manje od 40 godina slušanja tog benda, ipak vidjeti braću Reid uživo.

Pri najavi koncerta nekako se činilo da će Tvornica planuti i da će se za večeras tražiti karta više, no to se ipak nije dogodilo. Tvornica nije bila sold out. Bila je fino popunjena, čak i na predgrupi, The Black Room, koji su svojim Editors/Franz Ferdinand zvukom taman imali odličan uvod za JAMC.

Inače bend je osnovan 2014 i zasad imaju objavljena dva albuma s trećim na vratima. Iako se trenutno vode pod trojac, u Tvornici su se predstavili kao kvartet sa stvarno sigurnim i čvrstim zvukom i ako volite taj lagani prizvuk gitarističkih 80ih, nemojte ih propustiti u Vašem gradu. Imali su pola sata za zagrijavanje i mene su dobili.

JAMC, pak, su na ovoj turneji kvintet sa dvije gitare, basom i bubnjevima.
Jim je uz mikrofon, nateže žicu i ponešto i komunicira s publikom. William u polumraku sa specifičnom frizurom, sada sijedom, kakvom se mogu pohvaliti još samo Robert Smith i Robin Guthrie, dobrim dijelom je okrenut prema svoja dva zvučnika i pojačala na kojima piše "JESUS" i komunicira samo s njima. Ostatak benda, već je dosta dugo s njima, i dobro pariraju u svim segmentima, te na taj način čine moćnu zvučnu kulisu, kakva se i očekuje od benda takvog renomea.

Počeli su sa JAMCOD s novog albuma, koja ima prizvuk starih pjesama, a ipak se kuži da je nova. Već sa Head on i Happy when it Rains pokazali su da su u dobroj formi, a u dobroj je formi bila i publika, mahom sastavljena od starih jabučara i darkera, a poneki su poveli i već stasalu djecu. Bilo je tu i mlađih znatiželjnika, koji su za JAMC vjerojatno čuli kroz neke novije serije. Enivej, proveli su nas kroz skoro sve albume i jedina zamjerka je što su izostavili Sometimes Always, koja je inače uredno na setlisti ove turneje, pa tako nismo čuli ništa sa Stoned & Dethroned i Damage & Joy, a bome ni jednu obradu, koje su im inače specijalitet. Na Girl71 i Just Like Honey pridružila im se cura, kojoj nisam zapamtio ime, iako ju je Jim predstavio, pretpostavljam, tvrdeći da će mu trebati pomoć.

Oficijelni dio završili su sa I Hate rock'n'roll, jednom od dvije njihove pjesme koje stvarno ne volim. S drugom su završili bis. I iako je Reverence tu zvučala stvarno odlično, i kod jedne i kod druge pjesme oduvijek imam osjećaj da to nisu njihove pjesme, već da su ih snimili samo kako bi se dodvorili što široj publici. No dobro, to je samo moje mišljenje. Mislim da na kraju svi možemo biti prezadovoljni, a vjerujem da je i bendu bilo dobro i vraški vruće. Polako se smanjuje taj spisak bendova koji se još moraju pogledati, pa ako su braća Reid uspjeli zakopati ratnu sjekiru, možda će i Gallagheri. No, do toga treba čekati skoro godinu dana.

pedja // 29/08/2024