Braća Jim i William Reid na račun velikog poštovanja kojeg su zaslužili s prva tri-četiri albuma su si na svu sreću, za razliku od mnogih svojih suvremenika omogućili komociju premda su im rijetki studijski albumi objavljivani s velikim vremenskim otklonima pokazivali šepavosti u neinventivnim, a i dosadnim izdanjima. Ovo im je tek 8. album u 4 decenije rada, samo drugi u 21. stoljeću jer su se nes(p)retno rasturili 1999. i mirovali skoro narednih desetak godina, da bi povratnički "Damage and Joy" realizirali brže-bolje 2017., više na silu i prohtjeve fanova nego li na osobnu kreativnu snagu, a ustvari su bile reciklirane solo pjesme unazad dvije decenije. Tako jest kako jest. Činjenica da odavno više nemaju eksperimentalne sklonosti i divlje uzbudljivosti svjedoči i ovaj, puževim korakom izrađen rad u studiju njihovih sugrađana Mogwai vukavši proces godinama snimajući gomile pjesama mic po mic, onako kako im je dolazila inspiracija. U interviewima su pričali da su prtljali sa synthovima, mijenjali oblike i stare klišeje, no na koncu jedino što je uspjelo pozitivno rezultirati jeste zero i pol vrijedniji album od prethodnog, a to jest da nije onoliko dosadan, prazan i ranjivo bolan zbog desetogodišnje nesuglasice unutar bratskog tandema. Prvi singl "Jamcod" je mnogo obećavao s electro/dance/ krautrock supstraktima Neu!. La Dusseldorf i prstohvatom Suicide referirajući se na vlastito ime (J-A-M-C-O-D) što je ukazalo i za mogućnost vrlo sličnog pristupa uvodne teme "Venal joy" s pulsirajućim elektronskim synth basovima pokazavši neutralno-liberalnu upotrebu stare tehnologije kada su 1984. imali prvi demo s Bobbie Gillespijem na bubnjevima (na šaputavom vokalu gostuje Fay File iz Rezillos). Međutim, ovakvih pjesama gotovo više i da nema: "American born" je ponovno uklopljena u stari šablon prethodna 3 albuma s college pop/ country referencama u anti-američkom žargonu današnjice, u simpatičnom shoegaze popu "Mediterrranean X film" idiosinkratično se razglabaju političke nabacane parole o Churchillu, De Gaulleu, berlinskom zidu, The Bunny Boys i The Fall (Jim dodaje 'mislim da sam ih sve volio'), s odjekom "Bela Lugosi's dead" nafilana je plesna "Discotheque", a jedina prava gitarska distorzija pristiže tek u šestoj "Pure pool" s tromijim disonantama u nervoznim raspoloženjima i malčice razdrmanoj strukturi (sa sličnim riffom je i predzadnja "Girl 71" realizirana kao drugi singl). Nisam uvjeren da im treba pjesma poput "The Eagles and The Beatles" aludirajući na glam rock i country. Jedan od nekoliko iskrenijih izbojaka "Silver strings" govori o pomirenju braće kroz The Cure medikamente, "Chemical animal" pak u sjećanje priziva čuvenu "Just like honey" s onim tužnim osjećajem koji ih je krasio ('napunim se kemikalijama da sakrijem mračno sranje koje ne pokazujem'), a zadnja satira "Hey Lou Reid" je nespretan pokušaj kompleksnog aranžmana razdjeljenog na dva dijela.





Tek na momente se osjeća ozlojeđen i podrugljiv stav, onaj više vođen hrabrošću nego li konstruktivnim razmišljenjem, a kompletno sve ovo ostavlja dojam napola oblikovanih, takoreći nedovršenih pjesama u kojima štošta toga manjka, prvenstveno anarhističan, nemiran duh, žučna psihodelija, halucinogeni strah, prljave misli, beskompromisan aspekt gledišta i ono najosnovnije - nema entuzijastičke želje za istraživanjem uz kompromise koji su nekoć davno rezultirali praktički briljantnim pjesmama. Braća se pokazuju zrelim i odraslim autorima u opuštenom maniru pokušavajući nadoknaditi izgubljene godine spajanjem britpopa/ rocka, shoegaza, krautrocka i elektronike bez nekih neodoljivih trikova i poteza.

Naslovi: 1.Venal joy, 2.American born, 3.Mediterrranean X film, 4.Jamcod, 5.Discotheque, 6.Pure pool, 7.The Eagles and The Beatles, 8.Silver strings, 9.Chemical animal, 10.Second of a June, 11.Girl 71, 12.Hey Lou Reid

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/03/2024