Samo pravi istinski fan znao bi otprve pogoditi kada je Borghesia zadnji put napravila pjesmu na slovenskom jeziku izuzimajući onu gomilu kompilacija, a to je, ako se ne varam, bilo prije gotovo 30 godina. Još tamo od konca 80-ih kad su skoro svaki album (a i single i EP izdanja) objavljivali za različite izdavače uglavnom se orijentirajući na engleski jezik, te prestavši s radom 1995., da bi se ponovno sakupili 2009. i odličan povratnički album "And Man Created God" realizirali 2014. za američkog izdavača Metropolis Records, taj domicilni slovenski izraz ostao je samo folklornim motivom starih pjesama na koncertnim repertoarima. Oni su kao bend uvijek bili drugačiji od svih. Imali su svoju posebnu autorsku priču, jake pjesme, odlične albume za razmišljanje, a i vrlo provokativne perverzije, bili su dio new-wavea, moje mladosti i redovito sam kupovao njihove ploče jer su uvijek imale dio posebnosti koje nije imao niti jedan ex-Yu bend 80-ih: trend su održavali tek samo kao frazu i stoga nisu mogli biti popularni u konkurenciji razvikanih Haustora, Azre, Čorbe, Filma, ranog Kazališta i ostalih (da ne spominjem Bijelo dugme i Valjak, hahaha) koji su koristili čobansko-šabanističke fore da uspiju. Okey, neki od tih štoseva su sjajni, ali Borghesia nikad nije išla na taj šlih, pa niti u najvećem usponu koncem 80-ih i početkom 90-ih kad su mogli biti i popularni, no nisu podlegli bremenitom štosu balkanske gluposti. Seljački r'n'r otpuhnuli su tekstovima na engleskom. Hrvatski, srpski i slovenski ih nije zanimao. Vidjeli su na vrijeme i užasnu budućnost ovih naroda, svih nas koji ih nismo poštovali zbog umjetnosti, danas nam mogu sprćiti koješta, ali neće. Vraćaju se ponovno nama u totalno osviještenom raspoloženju kao da ih ex-Yu nikad nije odbacila i da ih ponovno prihvaća onakvima kakvi jesu kroz psiho-sociološki rat, ali ne među diletantima i šabanistima, ne među mediokritetima malograđanštine, kak' se to slovenski kaže 'malomeščanstvom', upravo protiv toga se bori Borghesia. Da konačno i kmet shvati veliku poruku, ako je ikako moguće....



No, evo desila se i ta fluktacija tranzicije da engleski nakon uistinu dugo vremena nije primarni, već je kompletan album odigran na slovenskom čime se Borghesia vraća jasno i kritički mračno u svoju deželu, svoja mesta in zahotne ulice, mračne kleti, svoje dvorište, na svoje sjenike in spod domaće kozolce usredotočeni na zbivanja pod slovenskim tmurnim nebom koje, uzgred, svima onima s njihove istočne strane izgleda najbajnije i nekako najprikladnije od čitave ex-Yu regije. Ma, ni govora. To je tek samo idila i varka privida. Dežela grca u problemima isto kao i svaki kutak Balkana samo su ustaljene tendencije da je ona uvijek bila najrelevantnija jer je najbliža velikim i moćnim zapadnim sistemima. Zato je veoma zanimljivo promotriti sljedeću činjenicu. Svi tekstovi su djelo Srečka Kosovela, mladog, ali nesretno izgubljenog poete koji je umro 1926. u 22 godini života, te je bio otvoreni kritičar europskih kapitalističkih strijemljenja u vrijeme strahovitih društvenih promijena između dva velika svjetska rata. Pretpostavlja se da bi možda bio sklon socijalizmu i komunizmu, no to su teorije, ali njegova lirika, makar koliko se to danas činilo 100 godina starom i dalje je nevjerojatno aktualna jer u tančine prenosi njegove strahove, mrakove, paranoje, razmišljanja i mnogo racionalnih aspekata od kojih se ne može pobjeći. Ljubljana kao glavni grad već tada je imala tramvaje, konduktere, telefone, razgranatu komunikaciju, medije, novine i sve što jedan administrativni centar treba imati, a gledajući svjetonazor Kosovela, praktički se uz glazbu Borghesie niti ne osjeća taj ogroman vremenski jaz. Naprotiv, doima se kao da je lirika pisana upravo za 'ovo' krucijalno teško razdoblje po čemu se jasno vidi koliko je mladić bio avangardan i inteligentan, buntovan i provokativan, mračan i dosljedan, ali nažalost, s vrlo kratkim stažom poput Ian Curtisa.

Oživotvorenje njegove impresivne modernističke poezije Borghesia je vrlo prikladno uvila u svoje tamnije ruho artistički se okrenuvši na revalorizaciju artističkog electro-punka dokazavši da Bauhaus kao arhitektura tog vremena (ne kao kultni post-punk/ gothic bend), povezivanje umjetnika s industrijom i općenitim biznisom, uredno dekorirani minimalizam i sam dizajn, odnosno slojeviti pristup ka izrazu jednako korespondiraju i u rock miljeu makar koliko god ta teza imala brojne protivnike pogotovo u britanskom i američkom shvaćanju kulture, umjetnosti, a i releja popularne glazbe. Naime, još tamo od vremena prvih krautrock bendova koji su jasno zagovarali tendencije avangarde i modernizma na što im se posprdno reflektirao neuki i nacionalistički, pa čak, danas se može tumačiti i kao zadrto konzervativni UK/ USA medij preferirajući prvenstveno unosan r'n'r, javno odbacujući onaj rock underground koji je eksperimentirao s dobrim dijelom naukovanja avangarde i elektro-akustike kroz relativno duži period uspio je ostvariti znamenite dosege (Kraftwerk, Tangerine Dream, Can, Faust, Neu!). Ne u komercijalnim afinitetima koliko u kreativnim poduhvatima; Borghesia ionako nikad nije bila mainstream niti je to ikad težila postati. Alda Ivančiča i Daria Seravala oduvijek su zanimale granične strasti, a bilo ih je uistinu i bizarnih, no ovdje su posložene na pravom mjestu i u odgovarajućem trenutku kroz jasnu Kosovelovu poetiku koju su izvukli upravo u momentu kada čitavoj Europi prijeti novi nacionalističko-ekonomski, mentalni i socolioški krah.



Raznoliko posložene glazbene partiture od ambijentalnog gitarskog staccato uvodnika Sašo Benka i Andraž Mazija "Otprite muzeje" s brojnim samplovima, te vokalnim pratnjama bas gitaristice Jelene Rusjan, acid-house komad "Kons" na pragovima Psychic TV i nekih Nine Inch Nails formata (a i Coil su imali sličnih), no i moćnih lirskih političko-društvenih opservacija ('civilizacija je brez srca/ srce je brez civilizacije - izmučena borba, evakuacija duš.../ gospod profesor, razumete življenje?'), netipičnih gothic/ electro/ industrial laganica "Na piramidi", te odlično izabranog mračnog EBM singla "Ljubljana spi" koji je ujedno i najkraća pjesma na albumu daju početni elan ('Evropa stopa v grob') da je ovo izuzetno potentno djelo kojem tek predstoji dugosežno razmatranje.

Mnogo synthova, raznolikih gitarskih staccato intervencija (gotovo nema riffova), vokalnih auto-tune i inih efekata uređenih preko programa, od pjesme do pjesme donose ogromnu kreativnu izvrsnost u kojoj ne treba tražiti one sjajne performanse prethodnog albuma jer ovdje je stvar uperena lokalno protiv oportunizma i protiv lagodne bezbrižnosti onih ljudi koji ovo vrijeme doživljavaju kao prolazno, bezazleno, seljački uljuljkano u nakupinu najblesavijih etida i šturih pop gabarita. Svaka skladba ima svoje finese upravo elektro-akustične prirode s inteligentnim punkerskim nabojem, a očitavaju se u ogromnom produkcijskom trudu: elektronski bubnjevi Ivančiča jesu hermetički tupi industrial koji ničemu ne šteti, ali su odlupani rukom, a ne programiranim šablonom. A to i jest draž Borghesie. Zatim, to obilje raznoraznih dijafragmi svakojakih zvukova kakvo se malo gdje nailazi (samo hip-hop velemajstori uspiju toliko toga utrpati u sampling) je još jedna veličanstvena činjenica originalnosti. Kad bi Aldo uzeo klasičan set bubnjeva, mnogo pjesama bi zazvučalo poput The Young Gods, a baš to se upravo želi mimoići. Zadržava taj stari izvorni gard što je za svaku pohvalu i pri tome kao glavni organizator glazbe daje drugim glazbenicima da se pokažu na svojim područjima. Nije daleko od onoga što je Bowie pozivajući eminentne zvijezde za album "Heroes" na snimanje u Berlin 1977. upriličio. Svatko je mogao dati nešto svoje, ali osnovna ideja je ostala - napraviti album koji govori o ciljano nečemu s konkretnim konceptom, tako da se ovdje u drugom dijelu nađe obilje zanimljivih eksperimentalnih poteza kakvi niti samom Bowieu nisu pali na pamet.

Prije svega to je "Jaz protestiram" provučena kroz šašavi, ali vrlo ugodno sročeni konglomerat početnih samplova od 40 sekunda s pravim EBM/punk nastavkom ('sredi bolečin neizbrinosnih borb te preklinjam jaz, propalega naroda, propali sin'), modernističkom neo-folk kompozicijom "Evropa umira" kakve zna raditi David Tibet s Current 93, ponekad i Swans, nekad su ih radili i Coil, a ustvari proizlaze iz stare tradicije eksperimentalne škole moderne klasične glazbe. Monumentalna "Razočaranja I" s obrednim vox-extended mantranjem što se iz vokalnog pretvara u gitarističko-elektronsku industrial seansu umjerenog tempa (čak i ponajbolji komad!), sve do posljednje ambijentalke "Blizu polnoči". No, ima tu još štošta za otkrivanje poput vrlo zabavne "Moj črni tintnik" u techno/EBM verziji, ali ta je ha-ha-ha, samo dobrodošla pridošlica kao primjerice "The secret life of Arabia" na Bowievom albumu "Heroes". Sve ovo što je Borghesia prikazala na ovome albumu je totalno uranjanje u Kosovelovu poeziju i tekstove otkrivajući izvor jedne manje poznate, ali iznimne baštine 20. stoljeća i civilizacijskih tekovina s kojima se danas baš ljudi i ne vole družiti smatrajući ih nekakvim degutantnim predstavnicima prošlosti. Da ne duljim, Borghesia je napravila dostojan umjetnički poduhvat na slovenskom jeziku kakav se ne pamti od čuvene "Odbrane i popslednji dani" Idola. Samo vaše je da otkrijete tu čar ovog fenomena angažiranog stava u umjetnosti underground art-rocka iz dežele.

Naslovi: 1.Otprite muzeje, 2.Kons, 3.Na piramidi, 4.Ljubljana spi, 5.Razočaranje, 6.Jaz protestiram, 7.Evropa umira, 8.Razočaranja I, 9.Moj črni tintnik, 10.Destrukcije, 11.Rodovnik, 12.Blizu polnoči

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 30/10/2018