Nekako se medijski nepravedno i nepošteno zapostavljeno popratio reunion Borghesie koja će 10.X 2015. nakon više od 20 godina ponovno nastupiti u Zagrebu (Močvara). Ispisivati sad neke hvalospjeve na račun stare karijere koja je trajala 13 prvih godina (od 1982. do 1995.), oivičena sa 16 studijskih izdanja, nekoliko kompilacija i pregršt generacijskih alternativnih hitova što su imali gorde slogane na slovenskom, hrvatskom i engleskom jeziku je i nepotrebno. Svatko valjda zna da je Borghesia bila dio svetog slovenskog NSK trojstva s Laibach i Miladojkom Youneed. Imao je bend sjajnih predispozicija za globalno širok svjetski uspjeh kada su objavljivali za Play It Again Sam, stalno nastupali po zapadnoj Europi i bili u krugu velebnih imena poput D.A.F., Cabaret Voltaire, Front 242, Ministry, The Young Gods, Pankow, Cassandra Complex, The Shamen, te američko-kanadskih Skinny Puppy, Nitzer Ebb, prvih proboja Nine Inch Nails, irsko-britanskih VNV Nation i nadolazeće electro-techno/post-industrial scene koja je otprilike startala s njihovim utrnućem.

Nakon ponovnog okupljanja 2009., dva vodeća člana Aldo Ivančič (synth, programi) i Dario Seraval (vokal, programi) proširili su postavu prvo na 5, a sada i na 7 članova od kojih su dvije ženske glazbenice - Jelena Rusjan (bas, vokal) i Irena Tomažin (vokal). A novost je da osim klasičnog digitalnog zvuka imaju i gitaristu Andraž Mazija, te po svemu predočenome, ova nova Borghesia je znatno napredovala u odnosu na one najpopularnije dane 80-tih kada su praktički funkcionirali kao dvojac potpomognut s još troje osoba zaduženih za video radove. Nešto mlađi se možda i najupečatljivije sjećaju Borghesie s prvog Fiju Briju održanog u velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova koncem 1993. kada su pred 10 tisuća posjetitelja imali kompletnu bendovsku postavu, zvučali su moćno, našpanani na industrial, a umjesto Seravala koji je ekipu napustio dvije godine ranije, na mikrofonu je bio Bruno Subiotto iz The Spoons i Matchless Gift. Ja ih se sjećam sa Seravalom na vokalu, jednog koncerta iz najbolje faze 1988. (hm, možda je bila 1989.?) kada su se na Radio 101 djelile besplatne karte, no nitko ih nije htio jer veliko zagrebačko selo strasnih navijača Dinama, obožavatelja "Ruže Hrvatske" Prljavog Kazališta i Parnog Valjka, sveopćeg furkeraja na U2 tada nije razumijelo jedan veliki bend iz dežele. Čak niti da je 'zmajček' Katanec zabio onaj odlučujuće važni gol Škotima u Glasgowu kad je nogometna reprezentacija Jugoslavije sa selektorom Ivicom Osimom otišla na Mundial u Italiju 1990. i tamo došla do četvrt-finala ispavši tek nakon penala od Argentine (Ivković je obranio penal Maradoni, a Juga je cijelo drugo poluvrijeme igrala bez isključenog Refika Šabanadžovića).

Kao što su nekoć bili prvo veliki ex-Yu, a potom slovenski bend predodređen za izvoz, tako niti ovaj povratnički album nije prepušten igri pukog slučaja. Objavljen je za specijaliziranu američku EBM etiketu Metropolis Records iz Philadelphije (imaju Combichrist, Front Line Assembly, VNV Nation, Suicide Commando, Skinny Puppy) i posve je oslobođen starih špranca fetišizma, provokativne seksualnosti na granicama pornografije, šovinističko-mačoidnog garda, nekoć i nastranijeg darkeraja, taboo tema ili tipičnog EBM zvuka. Nova Borghesia je potpuno novi, osvježen, djelomično i pomlađen bend koji je ostavio iza sebe turbulentnu prošlost (jedan od video majstora, Goran Devide umro je 1988.) i na povratničkom albumu se posvetio angažiranim socio-političkim sadržajima na globalnoj svjetskoj razini, elem tematici s kojom u doba 80-ih nisu smjeli izlaziti, ali su ipak ponekad dovitljivo umijeli samplirati Slobodana Miloševića ('ne čujem dobro') ili napraviti duboko sofisticirane pjesme koje su u pozadini otkrivale revolt, provokaciju, cinizam i otpor ka propadajućem komunističkom sistemu. Imaju i jedan veliki socio-društveni manifest u sklopu jedne LP ploče kada su predočili kako vojarna u Ljubljani treba funkcionirati nakon raspada JNA. Danas je to Metelkova, umjetnički alternativni prostor o kome se ne treba posebno pričati, preslikan je u zagrebačke klubove Močvara i Attack. Nisam služio JNA tamo, već par kilometara dalje, u Šiški, no jako se dobro sjećam Ljubljane baš u vrijeme najboljih radova Borghesie. Tada, navodno progresivni Radio-študent je bio toliko konzervativan da nije htio pustiti niti jednu njihovu pjesmu, već Siouxsie And The Banshees (taman je bio hit "The passanger", obrada Iggy Popa), The Smiths, Housemartins, Leb i Sol ("Kao kakao" album) i obilje danas jako bljutave pop glazbe koju neću niti spominjati. Glazbeni urednici Radio-študenta možda nisu niti znali da postoji scena sukladna s Borghesiom. Siguran sam da za Throbbing Gristle, Psychic TV, Coil, Foetus, Mark Stewarta & The Maffias, pa možda i za D.A.F. ili Cabaret Voltaire nikad nisu čuli, ali za Depeche Mode, Eurythmics i Pet Shop Boys jesu jer su ih danonoćno vrtjeli zajedno s Bijelim Dugmetom i U2. Imao sam malecki tranzistor na baterije, stalno sam ga sakrivao 'od nepoželjih elemenata' i u svakoj prilici kad sam bio bez ikoga u prisustvu, slušao sam Radio-študent jer neki drugi jači medij moj tranzistor nije mogao uhvatiti. Često mi se nalazio sakriven na različitim mjestima u kasarni jer je JNA bila nešto otprilike ko' današnji zatvor. Zaboravi civilni život, ovdje ćemo te karati 12 mjeseci onako kako mi želimo i kako smo naučeni na vojnim akademijama. Disciplna! Danas je njihova opsesija kurentna društvena propast u šaki kapitala, izrabljivača i militantnih sluga. Novac je postao moć i sredstvo za stvaranje nove hijerarhije, nema više blaženstva i raja, stari sistemi se zamijenjuju novima, sve pokvarenijim i korumpiranijim, tko ima više novca ima i više moći. Umjetnost i kultura tu malo više išta da mogu napraviti u percepciji poimanja duhovne slobode. Socijala je grozna, ljudi ovise o vlastitoj bijedi, postaju samo dobri potrošači, beznadežne figurice potopljene u masi od kojih se crpi gotovo svo svjetsko bogatstvo na nekoliko najmoćnijih lokacija na Zemlji. Muslimani s pravom preziru USA i njihov slogan na novčanici dolara 'mi vjerujemo u Boga' ('in God we trust'). Zapadnjaci su opterećeni konzumerizmom, društvenim prestižom, kao ovce bleje u TV ekrane, prate medije i gutaju što im se servira. S dalekog istoka pristižu najnovije kompjuterske komponente, mobiteli, ogromna količina robe širokog asortimana. Svi se neprekidno nadmeću, jurišaju jedni na druge, više se ne pljačka i ne otima s pištoljima, sabljama i mačevima, u 21. stoljeću se otima neokolonijalistički, zakonski dopušteno, neoliberalistički na svim područjima društvenim uređenjem, ekonomskom strategijom, politikom, medijskim efektima, reklamama, najšašavijim kampanjama, glupostima i zamaskiranim lažima svakojakih vrsta.

Borghesia je stala na onu stranu na kojoj je oduvijek bila. Na stranu običnog čovjeka što doživljava sve te gadarije i s pravom im niti ne pada na pomisao da se ponovno uključe u seksističko sažimanje okrutnog svijeta preko eksplicitnih poruka. Pornografija je današnje društvo kome s pravom u uvodnoj temi mračno u zboru pjevuše "We don't believe you" dok narator ponavlja glavne centre moći - banke, marketing, osiguravajuća društva, vojnu industriju, lobije, monopol, kartele, političare, reality show, crveni tepih... Odmah se primjećuje i puna pop crta s kombinacijom sintetike i nekih odličnih sekvenca staccato gitare koja tokom albuma zna odvaliti kvalitetne dionice, a mješavina oporih Seravalovih vokala s nježnijim Jelene i Irene izbijaju iz gotovo svake pjesme (osobito lagane "C'est la guerre" pod primjesama dubstepa, konzumeristička "Kaufen macht frei - buy baby buy"). Onaj neki, nazovimo klasičniji i prepoznatljiviji EBM nalazi se u "My life is my message" (taman kao mekši nastavak himne "Goli, uniformirani, mrtvi"), a ponajbolji i najoriginalniji komad s kojime nastavljaju onu nažalost prekinutu seriju sjajnih angažiranih pjesama je rasplesana "194" s world-music elementima Bliskog istoka, orijentalijama i drskim spoken-word provokacijama proizašlih upravo iz pojasa Gaze ('fuck Hamas, fuck Israel, fuck Fatah, fuck EU, fuck USA, enough, enough, enough'). To političko pitanje teško da će biti riješeno samo tako jer se na tom području krše sva moralna i načelna ljudska prava već više od 50 godina. Možda ste pogledali film "Zaytoun" (2012) Eran Riklisa sa Stephen Dorffom (Yoni) i 12-to godišnjim dječakom Abdallah El Akalom (Fahed) radnjom stacioniranom u Beirut 1982. (gledao sam ga najmanje 10-15 puta), pa možda vam je mnogo jasnije zašto je i u ovom slučaju Borghesie upravo dječak narator, te na kraju viče 'mi kažemo stop/ ovo nije budućnost koju želimo/ mi želimo biti slobodni, mi želimo normalni život, mi želimo mir, zar je to tako teško tražiti?'.

Za ljubitelje gothica, ovdje je pravi electro komad "Profit, power and lies" kao da se nekadašnji Mizar s Goranom Tanevskim priključio na elektroniku, a Gorazd Čapovski samo svira staccata i povremene sitne improvizacije na gitari, te najdulja "Para todos todo" na španjolskom jeziku u vrlo melankoličnoj atmosferi s primjesama sintetičkih trubača, insinuacijama na marijače, patetiku latino sapunica i nekoliko neočekivanih lingvističkih ispada koji zazvuče 'nije mnogomjerno' i 'ponekad se desi tumba-lumba-lumba'. A da je Borghesia s ovim novim životom izrasla u prvorazrednu svjetsku EMB senzaciju svjedoči najznažniji komad "Too much is not enough" sastavljen od neobičnih Aldovih ritmičkih tretmana ko' da je godinama upijao hardcore/death/black i proučavao kako da blastbeatove ukalupi u koegzistentnu electro kompoziciju koja je osim toga uvijena i s onim nametljivim burzovno-mešetarskim, brokerskim i elektronskim operaterima što vam se trude u 10 sekundi ispričati cijelu priču bez imalo emocija. Hank 3, unuk slavnog Hank Williamsa ih je ismijao na albumu "3 Bar Ranch Cattle Callin" (2011, Megaforce Records) pretvorivši ih u stoku - cattle-core, a vidi vraga i Borghesia zna za te stočne aukcijske fore koje u Europi, hvala Bogu, nisu toliko zastupljene u retoričkoj demagogiji potencijalnih kandidata-konjokradica za vješanje.

Borghesia je dio naše slavenske kulture, naših velikih problema, našeg pogleda u svijet koji je djelomično univerzalan, balkanski jasan poput žganaca, špeka i rakije, ali dovoljno snažan i učinkovit da se kompletira slika o modernom čovjeku 21. stoljeća. Onakvom kakav pravi Slovenac, Hrvat, Srbin, Makedonac, Bosanac i ini pripadnik nekog drugog naroda nikad ne bi trebao biti. Onoliko koliko su Idoli, Šarlo, Kičma, Laibach, SCH 'naši' pravi alternativni bendovi, toliko je i Borghesia s ovim povratničkim radom.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/10/2015

PS: Naslovi: 1.We don't believe you, 2.C'est la guerre, 3.My life is my message, 4.Kaufen macht frei - buy baby buy, 5.194, 6.Profit, power and lies, 7.Para todos todo, 8.Too much is not enough, 9.Shoot at the clock!