Oh, ima još albuma iz 2017. koje nisam niti pipnuo, a evo, kad sam zavrtio ovaj vrlo simpatičan rad mladog Danca iz Kopenhagena ugodno sam se iznenadio. August Rosenbaum je potekao iz umjetničke obitelji, te je još u osnovnoj školi svirajući klavir izvodio Thelonius Monka, Wu Tang Clan i Erika Satiea, ti bokca kombinacije, a? Na račun toga dobio je priznanje vanserijskog talenta od djeteta čiji se očiti obrazovni dekor svodio na fina i probrana djela različitih skladatelja, no danas radi, kako navodi press materijal modernu dansku glazbu. Riječ je o lijepom spletu elektronskog popa s ambijentalijama, sintetičkim orkestracijama, minijaturnim klavirskim intervalima i prozračnim bojama različitih harmonija, a svakako je nezaobilazan detalj koji se nameće sam po sebi da mu glazba ima mnogo utjecaja Ryuichi Sakamota, David Sylviana i Talk Talk. A za one malo ažurnije podatak da ovakve radove redovito objavljuje škotski Bearsuit Records.

Zanimljivo jest da je na ovome debi albumu (ranije je objavljivao samo singlove i EP-ijeve koji se mahom nalaze uvršteni u ovu zbirku) pjesme traju u prosjeku po 3 minute ne prelazeći okvire pop gabarita, no ipak je ovo daleko od standardne pop glazbe. Ima ovdje mnogo elokventnih poteza neo-klasične i contemporary classical opsega spajajući stečeno glazbeno obrazovanje s kurentnim idiomima poput indietronice, trip-hopa i ambijentalne potke, a još jedna zanimljivost jest da je povodom izlaska ovog albuma koncem 2017. nastupao u Royal Danish Balletu s kolaboracijskim radom sa Kim Gordon iz Sonic Youth. No, Kim nije prisutna na ovome albumu.



Od 13 kompozicija 11 ih je instrumentalnog karaktera s vrlo nježnim, melankoličnim i sjetnim dekoracijama, a dvije su vokalne s učešćem Philip Owusu-a čiji je glas prodefiliran kroz elektronski auto-tune efekt čime se dobio novi instrument u pjesmama "Calling out" s elementima soula i gospela, pa pomalo i acid-jazza, te u singlu "Credo", posve laganoj ambijentalki kakve često prakticira nezavisno od tempova koji su umjereni, a najčešće spori dajući mu dovoljno prostora za te sitne minijature.



Nazivi skladbi su impresionistički i mahom su posvećeni velikanima poput Belmonda, Angela, Tristana, pa čak ima i jednu posvećenu svojim velikim idolima Wu-Tang-Clanu nazvanu "Wu", no nije kao što bi se pomislilo u hip-hop maniru već više nalikuje na radove Kendrick Lamara kada mu sviraju živi glazbenici. Premda je ovo dobrim djelom programirana glazba što se tiče beatova i ritmova, osnovicu čine klavijature raznolikih spektara procesuirajući filmsku kulisu za scenarije prožete jazzy/ neo-classical konotacijama što sve skupa odiše vrlo originalnom atmosferom i ugodno izabranim bojama. Vrlo, vrlo lijepo i skladno, te relaksirajuće i nimalo naporno djelo za kakvo bi se na našoj sceni mogao dobiti i Porin u kategoriji instrumentalne glazbe.

Naslovi: 1.Angelo, 2.Belmondo, 3.Nomad, 4.Nebula, 5.Killer, 6.Calling out (feat. Philip Owusu), 7.Skin, 8.Tristana, 9.Emo, 10.Credo, 11.Wu, 12.Melville, 13.Victim

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/10/2018