Oko ovih švedskih pseudo-metalaca se već podulje diže prašina, a najnovija jest Grammy kandidatura za najbolji metal act i pjesmu "Call me little sunshine". Gledajući subjektivno, Ghost su momentalno metal bend onoliko ko i primjerice Europe, Def Leppard, Kiss, Doro i Divlje Jagode, točnije malčice prežestoki za hard rock, a preblagi za striktnu definiciju metal žanra, ali se ipak smatraju teškom gvožđurijom jer su u ranijoj fazi billi doom-black za male zadimljene klubove, a je tu nezaobilazni image u zakukuljenim, nobles opakim crnim togama-hudicama za crnu misu, maskama i darkersko-blejkerskim drangulijama, omoti albuma, logotip benda, spotovi, ponešto i lirika, te koliko-toliko i ideologija trabunjajući o kontraverzama nadahnutih sotonizmom, moš' si misliti. Gitare 'vidljivog' Ghoulsa - Tobias Forgea, inače kompletnog autora i svestranog svirača zveketaju riffove, blajhaju slatkaste škripove bez kvarova, ritmovi su uglavnom umjerenog tempa ka baladičnosti, elem, nema blastbeatova i galopa, vokali frontmena novopridošlog Pape Emeritusa IV su potpuno 'clean', struktura kompozicija na granicama kompresiranog progressive-rocka poput kombinacije gore navedenih s osjetnim dozama Yes, Boston, Styx, ELP, Marillion, Sage, Supertramp, Deep Purple, a sve na račun pompoznih klavijatura simfonijskog ugođaja stvaranja osjetnog dojma duhača i gudača poput komada "Dominion" i "Twenties" gdje se frontmen, ajde, koliko-toliko odvalio u malčice grublju vokalizaciju pretendirajući teatralnost i glam koji se u dobroj mjeri zamjećuje kod konfiguracija pejorativnog izraza nakićenog pratećim zborskim vokalima i mnogobrojnim gostima. Sve je to slatkasto i usiljeno goropadno sa ciljem pobuđivanja klasičnog mainstreama u kome se ne traže grube oscilacije, primjerice ako je veliki hit "Jump" Van Halen uspio iskoračiti iz heavy gabarita, tako istom i ovi kvazi opaki sotonistički metalci guraju ovakvu sročenu furku satkanu od čitavog niza provjerenih komercijalnih šablona i štoseva svako malo, barem ponekim riffom podsjećajući da su dio teške mašine, ali istom se ne uklapaju dovoljno autentično za nju. Okey, fahovi i nisu bitni, reći ćemo, tu je i materijal ovog albuma čvrste kreativne kakvoće jasno ciljane za auditorij od Aerosmith, Gunsa i Bon Jovija do maksimalno 'teškog' zvuka najrazblaženije Metallice i Black Veil Brides. Dvanaest pjesama urednih dizajna rascjepkano je s tri kraća instrumentala tvoreći prividnu konceptualnu trijadu o emotivnoj disfunkciji nerazumijevanja, ah, nesretne ljubavi kroz dramaturške okvire povodljive sapunice "Vikinzi" ili "Igre prijestolja" u okvirima uspona i pada jednog imaginarno distopijskog carstva.



Pa, ako ste bili fan starog, mučnog Candlemass uzora na koji se Ghost priljepio, ovdje se ne nalazi niti trunčica tih ranijih faza. Samo se može ispovjedati i propovjedati da je ovo sasvim drugačiji koncept zabavnjaka spremnih za Eurosong čiji je glavni zadatak biti popularniji od švedskih brendova Abba, Roxette i Ikea.

Naslovi: 1.Imperium, 2.Kaisarion, 3.Spillways, 4.Call me little sunshine, 5.Hunter's moon, 6.Watcher in the sky, 7.Dominion, 8.Twenties, 9.Darkness at the heart of my love, 10.Griftwood, 11.Bite of passage, 12.Respite on the spitalfields

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 09/12/2022