home > mjuzik > Eeekstra, braćalala, ulala!

kontakt | search |

ALEK NOVAK: Eeekstra, braćalala, ulala! (Slušaj najglasnije, 2018)

Objavljen početkom proljeća 2018., ovaj tko zna koji po redu album samo je jedan od dvadesetak izdanja koja su do ovog momenta izašla s potpisom Aleka Novaka u tekućoj godini čime se ozbiljno približava rekorderu s ovih prostora, pogađate Matej Krajncu koji ih je znao u toku jedne godine realizirati po 35 komada. Međutim, Alek je oborio Krajncov rekord - u 2017. je objavio, ako sam dobro brojio 38 izdanja, te do sada ima ukupno 114 objavljenih radova čime se upisao u klub 100, odnosno onih izvođača koji su premašili tu nevjerojatnu cifru, a kako stvari stoje, neće se on zaustaviti samo tako lako (Krajnc još uvijek drži rekord s do sad 150 albuma).
[  ]

Juriša li ga, juriša, no ne samo s tim frenetičnim izdavaštvom, već i s koegzistentnim materijalom kojeg ovdje protežira na 37 minuta akcentirajući prije svega vrlo sočnu poetsku socijologiju na račun dobro poznatog stanja u općenitom društvu, poremećenim odnosima, političkim zmešancijama s najrazličitijim zaprškama, lopovluku, prevarama, neonacizmu, fašizmu, nacionalističkim ispadima kojekakve vrste, Vučićizmu, malograđanštini, sprdačluku... Nema dlake na jeziku kritizirajući sve i svašta poput novinskog kolumniste, a u tom pogledu, ne sjećam se da sam u skoro doba imao prilike čuti (ili čitati) ovoliku količinu sdocio-političkih šamarčina mada manje-više redovito pratim kolumne Ante Tomića u Jutarnjem listu s kojim je Alekov leksik poprilično sličan i u stavovima, a i u tematikama pucajući prvenstveno na vitalne točke demokracije - pravdu i pravo na slobodno izrečenu misao.

Te Alekove umotvorine su vrle humoreske, ironije pune zajedljivog cinizma, ali i gorke istine koju naš ex-Yu balkanski život zajedno dijeli od Vardara do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. Ponosita naša stvarnost puno je lijepša kad se čuje ispjevana u pjesmama junačkim, za ovu priliku rockerskim, odnosno klasično urađenim što se Alekovih performansa tiče. Dosta lo-fi škripova, nejasnih i krčkavih vokala, neujednačenih produkcijskih poteza, ali bome i moćnih pjesama koje same za sebe govore o kreativnim sposobnostima majstora koji se i ne zalaže nešto osobito sa fasadu kad ionako ima snažan repertoar i unutarnji poriv za kojeg bi se mnogi vješti producenti u neko sretnije vrijeme, da ne kažem ono Štulićevo, rado otimali jer je Đoni iz skoro svake pjesme uspio iznjedriti potencijalni hit koji i dan danas unatoč ogromnom protoku vremena ima svoju utemeljenu pozadinu, ono što se kaže rockerski evergreen. A da je Đoni kojim slučajem nesretne sudbine ostao samo kao freak s akustarom iz Novog Zagreba jer nije imao niti kasetofon da snimi demo materijale, čista je sumnja da bi se za njega ikad čulo osim u malenim lokalnim kuloarima o momčini s radničkom kapom-šiltericom i crnim cviksama koja je redom pljuskala eksploataciju radničke klase unutar komunističkog sistema. Imao je sreću, veliku sreću i upornost u doba kad je ploču bilo tako teško objaviti kao da svetog Petra vrbujete ulaznicu u raj onog vremena post-punka, new wavea i new romanticsa kad je image bio najvažniji, a njegov je bio takav da ga uopće nije bilo briga za image.

Alek se, suprotno njemu ne obazire na stare tekovine nekadašnje dične diskografije. Nije mu bitno hoće li prodati jedan, deset, stotinjak ili više cd-ova kad na repertoaru ima vjerojatno tisuću (ako ne i više) pjesama s obzirom na toliki broj objavljenih radova što ionako imaju svoju sasvim solidnu prođu kod ciljane publike koja će rasti sve više i više zahvaljujući apsolutno aktualnim diskurzima o kojima on mnogo toga zbori. Svi znate kako pjeva i kako svira, to je nepotrebno pojašnjavati osim da je ovdje sam-svoj-majstor oslonivši se djelomično i na sintetičkiji dio rocka upotrebom klavijatura i synthova pridajući ionako poznatoj stilizaciji alternativnog blues/rock/punka i duh ekspresivnijeg post-punka kakvog su često znali koristiti The Fall s pokojnim velikanom Mark Edward Smithom što je 90% pjesama odmrmljao sebi u brk nezadovoljno i frustrirano atakirajući na britansku politiku, nelojalnost i društveno licemjerje. Alek nimalo nije daleko od toga, on skoro sličnim ekspresivnim tonom duhovito komentira svoje dvorište najvećeg i najznačajnijeg grada na Balkanu ne polažući mnogo pažnje da ostvari neki hit. Do njega će se stubokom doći kroz preslušavanja i razmatranja jer nije tip umjetnika-rockera poput Brege ili Bore da je tu samo kako bi maznuo pare i kidnuo. Čovjek je iz naroda, govori u ime potlaćene i izrabljene narodne mase, a to je nešto sasvim drugo, već mnogo puta dokazano, samo gluha masa to jednostavno ne čuje i ne primjeti. Šteta je što niti jedne pjesme s ovog albuma nema na youtube, pa da ceo svet sluša. Poslušati se može na njegovoj bandcamp stranici...

Naslovi: 1. Strah novinara od istine 2. Recept iz Belfasta 3. Građanizam je najsizam 4. Dodir 5. San Ayn Rand 6. U zemlji Boldrika i Crnih Guja 7. Banana Republika pod šljivama 8. Večiti poglavar 9. Ispred čega si ti? 10. Titraji 11. Sve se zaokružuje 12. Život je plaža 13. Jimmy Page mirno spava

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/07/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]