Teško je ne voljeti način na koji pjeva i svira Alek Novak. Čovjek na jednostavan način pokazuje sve "što je trulo u državi Danskoj" i na sebi svojstven način se bori protiv primitivizma i ljudske pohlepe u svim oblicima. Ovaj kantautor je svjetski prvak po broju albuma i mini albuma u jedinici vremena, o čemu sam već pisao u recenziji njegovog debut albuma za diskografsku kuću Zdenka Franjića, ali svakim novim radom uspije vas još malo pročistiti i bar malo prizemljiti. Zanimljivo je kako je tempiran i složen album i svirački i tekstualno. Ovaj kantautor kombinira engleski i srpski, pa je tako velika većina pjesama na albumu otpjevana na engleskom, što mi se na prvu, moram priznati, nije toliko svidjelo. Ne zato što su pjesme na engleskom loše, daleko od toga. I kad pjeva na engleskom, jednako je veliki cinik, pa možda i veći nego u pjesmama na svima nama razumljivom jeziku. Veću snagu, po mom mišljenju, imaju njegovi stihovi otpjevani na srpskom. Pjesme su dobro promiješane, jer previše tako jakih tekstova odjednom mogu isisati veliku energiju iz svakog tko im se prepusti.

Zvuk gitare koju postiže Nebojša Antonijević - Anton iz Partibrejkersa je mnogim gitarističkim bendovima iz regije bila referenca i kad god je netko to pokušao kopirati, odmah su ga progašavali blijedom kopijom svojeg uzora. Novak je po meni baš to uspio dobiti, taj zvuk gitare koji plače i reži u isto vrijeme. Naravno, na jednostavniji način, jer njegovo sviranje ipak nije u istom razredu s Antonovim. No zato u svojim pjesmama izvlači emocije svojim recitiranjem. To se u startu čuje, u pjesmi "Surovo", pa odmah znate dal' je ovo album za vas ili nije. Oporost teksta gađa vas odmah u glavu, pobjeđuje u vama bilo kakav oblik apatije. Nakon brže "Surovo", album smanjuje tenzije, ritmično laganijom, provokativnom "I hate Bono Vox" u kojoj autor iznosi svoj stav o ovom glazbeniku. Kroz asertivno izražavanje, Alek pokazuje moć interpretacije, ne opterećujući se niti u jednom trenutku do koliko ljudi će doprijeti njegov album. Kako putujete kroz album, engleski izgovor koji na početku može zasmetati, vremenom zamjenjuje dojam da je namjerno krivo izgovaran. Kao da s tim lošim izgovorom, autor gura svoj cinizam do krajnjih granica.



Pjesma "Dno dnoa", u kojoj kaže "Srbija ima talenat da konzimira kič i šund", sprda se i s jeftinim reality showom, a može se bez problema translatirati i na Hrvatsku ili bilo koju drugu susjednu državu, gdje kvaliteta ljudskosti nepoznanica potisnuta na marginu. Naslovna "Bolje ne pitaj" gitarističkim pristupom u maniri noise rocka toliko je sirova da je nakon njenog slušanja potrebno lagano spuštanje u jednostavniju melodiju. To Alek i radi, ali udarajući po svemu što ne valja, pa se obračunava i s crkvenom vlašću u pjesmi "Oče, oslobodi nas pa da palimo" jednostavnim ciničnim refrenom "Ništa bez Hrista, I vladike Nikolaja, do jaja ". Kad sam pomislio da bi predzadnja "Moods" bila idealna za zatvaranje albuma, jer u njoj autor pokazuje stanje svijesti koje je imao radeći ovaj album, slijedi pravi završetak. "Bonus sistem" pjeva o raspadu sistema, koji i dalje radi neovisno o svim poispadalim šarafima. Kod nas uvijek sve funkcionira, jer kako kaže autor "ovaj sistem radi na sistem", a sam završetak "Sistem je senka, i transparentan, mnogo se laje, a ništa ne menja" je dovoljno jasan da ne treba nikakav komentar.

Album ima 28 pjesma i traje preko 70 minuta. Unatoč dužini i minimalizmu instrumenata, znači solo gitara i vokal, nije nimalo dosadan. To je postignuto idealnim rasporedom pjesama. Da je raspored imalo drugačiji, ta igra dizalice-spuštalice bi se izgubila i postigla bi se monotonost. Ovako je sve na svojem mjestu, baš kako treba biti.

Usuđujem se napisati da Srbija i cijela regija ima novog pjesničkog heroja. Onog koji ima jednaku snagu tekstova kojim je nekad i Milan Mladenović uspio pokretati mase. Za EKV i njegova frontmena svi znaju, dok će za Aleka Novaka tek vrijeme pokazati koliko je narod spreman uloviti se u koštac s njegovim tekstovima. Isto tako, Alek Novak je svojim minimalističkim pristupom teksta blizak Canetu, a opet načinom interpretacije Milanu. A glazba koju isporučuje, jednaka je sirovosti Jon Spencer Blues Explosion-a, Partibrejkersa, Pankrta i inih koji uspjevaju dobiti zvučni zid koji nosi sve pred sobom. Ali ovaj to radi samo s jednim instrumentom. Tu me je podsjetio na Patti Smith koja je u prvoj polovici sedamdesetih imala jednaku furku, lutajući Amerikom i recitirajući svoje stihove s gitaristom Lennyjem Kayeom.

Dal' je rođen novi Robert Johnson? Ili muška verzija Patti Smith? Ako se mene pita, definitivno. I ne samo ako gledamo snagu tekstova. Njegova glazba ima taj sirovi blues minimalistički utjecaj, na moderniji, alternativniji način. Jednako je čujan, koliko ga recimo ima, u albumima The White Stripesa, a opet nema puno veze s ovim duom. Uopće nije upitno da Jack White čuje ono što radi Alek Novak, da bi ga odmah probao nagovoriti da potpiše za njegov Third Man Records.

Naslovi: 1. Surovo, 2. I Hate Bono Vox, 3. Tycoon Slime & Party Time, 4. Diktatorov park, 5. Something Special, 6. Miracles, 7. Angel Of Death Will Die Too, 8. Long Gone Blues, 9. Misery Becomes You, 10. Lemmings, 11. My Tycoons & Me, 12. Trip To Damascus, 13. On Your Own, 14. Anarhosindikalisti na Azurnoj obali, 15. Shoegazer's Blues, 16. Down, 17. Dno dnoa, 18. Nova 2013 godina pressclipping, 19. Agincourt Again, 20. All This Time, 21. Sneg i led, 22. Bolje ne pitaj, 23. Oče, blagoslovi nas pa da palimo, 24. Swimming Drunk In A Stormy Sea, 25. Sweet Butcher From The Neighbourhood, 26. Anger Management, 27. Moods, 28. Bonus sistem

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 15/08/2014