Ima još mnoštvo albuma iz 2017. koje sam jednostavno rečeno, samom sebi, dužan recenzirati iz čiste ljubavi prema artističkoj fluktaciji alternativnog svijeta, a ovo je jedan baš upravo od takvih.

Ovdje je riječ o suptilnoj spregi noise-industriala u vrlo agresivnom izdanju s mnoštvo eksperimentalnih lo-fi/ acoustic/ electro fuzija. Na prvi dojam funkcionira kao nastavak škole Throbbing Gristle + Einsturzende Neubauten iz, dakako najboljih i najoriginalnijih dana, međutim sama proizvodnja je daleko drugačija. Bend čine dva poprilično otkačena Japanca - Daisuke Ichiba (aka Government Alpha) i Yasutoshi Yoshida (iz ekipe Bijinga Drawings), a zanimljivo je da su se upoznali 2012. u Berlinu čisto iz egzibicijskih sklonosti. Jedan je bio privržen elektronskom noiseu, a drugi akustici, te su do sada objavili 3 službena albuma s jednostavnim naslovima "1", "2" i "3", a ovo im je, kako sami kažu, lažni službeni živi zapis s koncerata po Europi. Ustvari, nisu niti imali neke osobite nastupe, tek kratku turnejicu po srednjoj Europi (između ostalog u švicarskoj Lozani), pa su, odahnuvši od, pretpostaviti ću, hladnog i poluzainteresiranog prijema publike prema njihovim vragolijama, otišli u Tokyo s mnogo snimaka, te kompletirali kvazi - dokumentarni 'live' zapis o svojoj putešestviji po Europi. Iz vrlo šturih natuknica o ličnoj karti benda što se može nazrijeti s interneta, čini mi se da taj bend više ne postoji, zanimljivog naziva, originalno na japanskom 隠れ家, a na hrvatskom skrovište, neko mjesto gdje se možete i razvaliti i opustiti i bezbrižno uživati a da vas nitko ne mlati po glavi zbog kojekakvih predrasuda kakvima su ljudi, uglavnom oni nespremni na avangardu i ekspresije, vrlo skloni. Život ide i razvija se, ma nema tu nekog Elvis Presleya za 21. stoljeće i traženja mladih kokošara r'n'r-a, punka, a nedaj Bože, talent show programa u kojima djeca imitiraju tak benigni stručni žiri sastavljen od estradnih zvijezda koje jako dobro kuže što je moderna pop glazba.

Ova dva Japanca definitivno nisu moderna pop glazba po načelima neke takozvane struke, a niti se ne obaziru na to - oni jesu moderna pop glazba po mom shvaćanju, a to je nešto sasvim drugačije. Noise je umjetnost, dokazali su to mnogi, pa još uvijek nisu prepoznati na kartama široke umjetnosti, ali neka. Dolazi i to vrijeme kada će i spomenute dvije veličine s početka ove recenzije biti prihvaćene u umjetnosti kao njezin sastavni oblik, a za tako nešto treba proći otprilike smrt autora i još jedno najmanje stotinjak godina da se sve to slegne dok umjetnička ergela strogih zakona i jako dobrih materijalnih situacija to ne shvati.

Ovo dvoje Japanaca radi unikatnu i otkačenu glazbu na samo 35 minuta albuma. Einsturzende Neubauten im je, očito privilegija, barem oni albumi iz 80-ih, koriste mnoštvo industrial efekata, bruma, šumova, vokalnih i kojekakvih samplova pričajući lucidno slijepljenu priču, a ne bih se čudio da je netko od njih kojim slučajem vidio barem jednu sliku naivaca iz moje Podravine odakle i potječe ovakav smisao totalne umjetničke slobode. Evo, uvodna "Kebab" od samo 1.18 je najkopakiji Neubauten, a druga "Roast chicken didn't come" dođe nešto kao kombinacija istih križanih s Boyd Riceovim eksperimentalijama slijepljenih s mnoštvo isprekidanih detalja poput najneobičnijeg hip-hop rada u kome nema određene strukture. Čas su to noise abrazivnosti, čas ambijentalni dark-wave horror, dio lirike je na engleskom, dio na japanskom, pa određeni segment čini i tišina, kojekakve snimljene dionice razgovora, elem, ima ovdje svega i svačega ukalupljenog u konceptualni kolaž od 7 minuta, čak i rasplesanog post-punk/ krautrocka kao da je barem 7-8 pjesama povezano u jednu cjelinu. Kad bi se detaljnije pojašnjavalo što sve stoji iza ostatka strukture uključujući i elektronske egzibicije ("Mariko"), drone na pragovima neo-folka ("Return"), čudnovate škripe ("Missions") i tako redom do završnog vrlo opakog instrumentalnog electro-noisea ("Bugs") moglo bi se zaboraviti na samu pretenziju vokalista koji uz sve to koristi i puno halova s mnoštvo efekata. Djelo je u svakom slučaju vrlo čudnovato stacionirano na karti ovakvog stila ne drugujući nešto osobito s konkurencijom, dapače, može se ustvrditi da je izolirano i da kao takvo stoji usamljeno, no najnovije vijesti kažu da nova postava benda funkcionira s Daisukeom, te dvoje novih članova - Christoph Petermannom (aka New Daisuke) i Majom (aka New Yoshida). Pa, onda ih valja očekivati možda u skorije vrijeme s novim vragolijama...

Naslovi: 1.Kebab, 2. Roast chicken didn't come, 3.Mariko, 4.Return, 5.Missions, 6.Kawai, 7.P-hotel, 8.I am crazy sun, 9.Bugs

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/05/2018