Još uvijek kao digitalno izdanje, prvi album beogradskog benda Vvhile početkom 2015. biti će realiziran za čak 5 etiketa u obliku 12'' vinila, tog dragog analognog nosača zvuka kome se manje-više svi ponovno vraćaju. Bend su 2011. osnovali veterani lokalne D.I.Y. scene Stevan Ćirović i Andrija Spičanović, održali su dvije europske turneje, realizirali 7'' EP "Vvhile is vanity" koji je objavljen i u USA, a evo, nakon 3 godine došao je red i za dugosvirajući debi od standardnih 45 minuta. Elem, ako niste uočili, neka vas ime ne zavara, dakle nije While, nego je Vvhile.

Ovdje u prvi plan izbija odlična produkcija bez ikakvih elektronskih finesa: živi bubnjevi, bas gitara, distorzije, mnoštvo gitarskih disonanti, staccata, različite tehnike i vrlo ugodni vokali na engleskom jeziku, a sve manje-više ukoričeno u psihodeliju. Evo, nekad u ona davna vremena kasnih 80-ih kad još nije bio preciziran termin shoegaze, ova glazba se zvala novi britanski psihodelični rock sa zaleđem u Byrds-ima, ranim Pink Floyd, te djelomice u kraut-rocku i Joy Division. Okey i The Beatles i još nekima poput Greateful Dead, pa i u punku i post-punku, ali to su sad sasvim druge priče.

Vvhile su barem treći naraštaj shoegaze generacije potencirajući snažne i energične, kao i ambijentalnije pjesme, a prvi dojam koji sam osobno stekao slušajući ovaj materijal bili su mi nekad jako omiljeni Pale Saints s ponešto natruha MBV i Lush. Donekle i JAMC. Vole mnogo da eksperimentiraju s gitarama i to im je jako dobra osobina kojom istražuju mogućnosti ovog vrlo impresivnog žanra koji, nažalost, nije polučio nikakve koherentno visoke rezultate ostavši potpuno u sjeni indie-rocka Pixies, a kasnije grungea i standardnog alternativnog rocka jer je Amerika ostala gotovo nijema i gluha za ovakav napredan izraz. Reći da su Vvhile samo shoegaze bend je premalo, no sve njihove stilske karakteristike upućuju na to bez obzira što imaju pravih Sonic Youth, pa i Husker Du punk-rock pržiona osobito u pjesmama "While things" (ima tu i Ramones riffova), "My more" i "Unacceptable" (ali nigdje ni traga noise-rocku). Što se tiče one poveznice shoegaza s Joy Division, ona je uočljiva u sjajnoj "Move on" kao da se Bernard Sumner naigrao sa surf pasažima u psihodeličnim varijacijama, a Peter Hook odvalio svoj jednostavni melodičan bas, baš onakav kakav i treba biti. Kompozicija ima i svoj kraći završni retrogradni fragment vraćajući sample unatrag što djeluje jako efektno. "Change" po svojem senzibilitetu asocira na kraut-rock, međutim, ti vokali koji su stalno nepromjenjivi, prilično samozatajni, povučeni i sramežljivi s prilično opskurnom lirikom zatomljenom u individualne sfere ostavljaju posve drugačiji dojam. Onaj nepraktičan i nekomercijalan, tj. nerentabilan osim što psihodelično uvlači u svijet iracionalnosti, mašte, emocija i sfere u kojoj nema mnogo stresova. Impresije lirike su konzekventna posljedica žanrovskih fraza i uglavnom su vrlo blijede, neinventivne, sanjarske, izgubljene i retrospektivne bez ikakve određene poante. Uostalom, malo koji shoegaze bend je imao neku jaču liriku, pa ako ćemo pravo, niti The Stone Roses koji i nisu imali mnogo veze sa žanrom su pokazali mnogo sličnih tematskih opstrukcija, ali su samo zahvaljujući vještoj produkciji uspjeli napraviti dva sjajna albuma.



Kao okosnica ove prije svega jako lijepe glazbe, a daleko manje lirske poante nameću se dva favorita - uvodna "Nobody knows" s posve nerazumljivim dream-pop vokalima, umjerenim plesnim tempom i minimalističkom pop šaržom, te "Wrong face wrong palm" o idiličnom razmatranju neracionalno posloženih razmjera sadašnjosti. Pjesma sanjari o onom 'nekom' finom svijetu koji postoji u mašti, ali ga nema u našoj balkanskoj stvarnosti i neće ga biti još jako dugo, ista je objavljena i kao EP s još 3 remiksa Thinker, Hetem i Mars Flowers (dosta zanimljivo, moram priznati). Lagani i ambijentalni dio albuma su posve minimalističke pjesme "Soon is never" i "Pilot" s brojnim opstukcijama, ali tako to u rocku formatu i treba biti, dok je posljednja "New gaze" neočekivana raskošna prog-gaze simfonija od skoro 9 minuta bogatih gradacija s kojima stilu daju sasvim novi smisao na post-rock način.



Ovdje je muzika jako fina i nevina s obzirom kakvi sve danas brutalni bendovi postoje, vokali su nježni, prigušeni, nimalo tetkasti i cvilajuće cvilidretavi poput brit-popa, ali je lirika opscenarska, ona neborbena, bez žara da se jače ukaže na barem nešto 'alternativno' i opozicijsko mišljenje koje je itekako važno u ovome trenutku. Vvhile su se samo stilski priklonili omiljenom žanru na temelju jako dobro odsvirane glazbe s manjkom radikalne superiornosti i posebnosti revaloziranjem prošlosti prekapajući po starim kovčezima. Danas je 2014. godina, a ne 1988.

Naslovi: 1.Nobody knows, 2.While things, 3.Wrong face wrong palm, 4.Soon is never, 5.Move on, 6.Change, 7.My more, 8.Pilot, 9.Unacceptable, 10.New gaze

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/12/2014